Unazad tri godine stanovnici Kuljenovaca, kutka koji im je nakon višegodišnje potrage duž čitave BiH i Srbije pružio baš ono što su tražili, su Jasmina Bogućanin Sarvan i Džanin Sarvan, sa njihovom kćerkicom. „Prostranstvo ljubavi“ porodice Sarvan danas posjećuju njihovi prijatelji i ljubitelji iz cijelog svijeta.
Kuljenovci su predivno mjesto iz kojeg nisu mogli otići, iako život u Derventi nije bio uvijek jednostavan, ističe Jasmina.
– U toku ove tri godine bilo je puno uspona i padova, osećaja ljubavi, mržnje, zbunjenosti, ali ono što je pobijedilo, kao i uvek u životu, jeste ljubav. Ljubav koju mi osećamo prema prirodi, prema mjestu koje smo odabrali da zovemo domom, ljubav prema životu i prema ljudima. Bilo je, da, trenutaka, kada smo poželjeli da odemo, čak i otišli na neko vreme, jer trebalo je sve da se smiri u našim glavama i srcu, kaže Jasmina o dosadašnjem životu u Kuljenovcima.
Kako su do sada dosta putovali, stekli su mnogo prijatelja i ljudi koji dijele njihove vrijednosti, pa ne čudi da derventske rekreativce i izletnike koji uživaju u prirodi tog dijela opštine često iznenade gosti sa drugih govornih područja.
– Posao kojim se bavimo je takođe globalnog karaktera, tako da imamo porodicu i prijatelje širom svijeta koji takođe žive na ovaj način ili u svojim državama ili putuju i traže svoje mjesto pod suncem. Do danas je sigurno oko 200-250 ljudi posjetilo i boravilo na našem imanju. Naši prijatelji čim dođu kod nas, postaju deo rutine. Oni dolaze da neko vreme budu u potpunosti u skladu sa prirodom, i sve rade što i mi. U prirodi, kada živimo u skladu sa njom, ima mnogo manje posla nego što ga ima kada čovjek pokušava sve sebi da prilagodi, ali opet ima posla. Tako da bavimo se našom permakulturnom baštom, pravimo obroke za sve nas od isključivo biljnih namirnica, sadimo novo drveće, jer ga nažalost ima sve manje. Čistimo smeće po selu i po potoku koji protiče kroz naše imanje. Smišljamo načine kako da podignemo svijest ljudi da ne bacaju smeće bilo kuda, da ne zagađuju prirodu, da ne pale travu… Dijelimo iskustva, stavove i živimo kao jedna velika porodica. Djeca se igraju, uče strane jezike, imaju razne aktivnosti, od crtanja, heklanja, pravljenja raznih stvari od gline, do učenja prepoznavanja bilja, sađenja bašte, branja i sušenja ljekovitih trava i slično, opisuje Jasmina svakodnevicu na „Prostranstvu ljubavi“, umnogome drugačiju od svakodnevice „običnih“ ljudi.
>> O porodici Sarvan više pročitajte OVDJE.
A posjetioci imanja porodice Sarvan ne mogu ostati ravnodušni ni na dobre ni na loše strane Kuljenovaca.
– Prvi utisak gostiju zavisi od godišnjeg doba. Ako dođu u ovom periodu i na jesen dok još nije sve olistalo, budu veoma zbunjeni i tužni i uvijek prva pitanja budu vezana za devastirane kuće i obilje smeća uz put. Onda prvih par sati pričamo o istoriji sela i lošim stvarima koje su se dešavale tokom devedesetih. A za smeće nemamo opravdanje nego dijelimo njihovu tugu i onda smišljamo načine kako bi mogli u saradnji sa lokalnim vlastima da radimo na tome, da toga ne bude.
Ukoliko dođu u toku ljeta kada se devastirane kuće i smeće ne vidi, onda im je jedina zamerka put, koji je katastrofalan, i nerijetko se desi da nekome nešto otpadne sa auta. Kažu kako ne mogu da veruju da opština ne želi da popravi put za svoje stanovnike, kako to kod njih nije slučaj itd… Kada prođu kapiju imanja, to je totalno druga priča. To je onda drugačiji svijet, gde je jednostavno sve u pozitivnoj energiji. Ljudi su oduševljeni našom prirodom, našim potencijalima i bude im žao što ljudi sijeku šumu beskrupulozno, jer kada šetamo vidi se na svakom ćošku kako je neko nedavno prošao i opustošio taj kraj. Bude mi teško i krivo da je potrebno da mi dođu prijatelji iz Australije ili Koreje da čistimo smeće u prirodi Bosne i Hercegovine, a da je tako teško podstaći lokalno stanovništvo da ne baca nigde osim u za to predviđene kontenjere. Ljudi koji kod nas dolaze su zaljubljenici u prirodu, osobe koje osjećaju da smo mi svi jedno sa prirodom i da čovek nema pravo da uništi sve oko sebe da bi njemu bilo dobro. To su ljudi koji žele da žive u skladu sa prirodom i da borave u njoj, a da je ne uništavaju. Znaju da je priroda naše životno stanište isto kao što je i životinjama koje tu žive. I mi nemamo problem sa “divljim”, kako ih čovek naziva, životinjama. Mi delimo sa njima hranu. Svega u prirodi ima u obilju i dovoljno i za njih i za nas, kaže Jasmina.
Ono što posebno zapada za oko ljudima naviklim na moderan način života jesu pravila ponašanja, koja bi većina zasigurno ocijenila „strogim“. Ipak, na taj način samo žele da zaštite sebe i prirodu koja ih okružuje.
– Ne bih ih nazvala strogim pravilima, ali razumijem da je to vjerovatno za većinu nešto što bi nazvali stroga pravila. Mi jednostavno ne želimo da škodimo sebi samima, prirodi i našoj planeti na bilo koji način. Tako da je kod nas strogo zabranjeno konzumiranje alkohola ili bilo kakvih stimulansa. Ne koristimo nikakvu hemiju za čišćenje, niti za tretiranje biljaka. Sve je 100% prirodno, ne kupujemo industrijske proizvode i tako nemamo viška otpada. Kada idemo u prodavnice ni mi ni naši prijatelji ne koristimo plastične kese već cegere ili kartonske kutije koje kasnije upotrebimo za baštu ili potpalu. Jednostavno mi svojim načinom života pokušavamo ljudima da budemo primjer kako može da se živi više prirodno i u skladu sa prirodom. Na našim prostorima nije to ni bilo tako davno da su ljudi tako i živjeli, tako da je veoma čudno kako su ljudi tako brzo zaboravili da se umesto deterdženta za suđe, veš i čišćenje bilo kakve masnoće može koristiti ceđ, koja je ekološko sredstvo i ne zagađuje. Nisu ni postojale plastične kese, imali smo platnene cegere u kojima se sve čuvalo i bio je život mnogo zdraviji svima nama. Plastika je veliki problem i po čovjekovo zdravljem a ne samo po okolinu, jasna je Jasmina.
Nastaviće i dalje da žive u skladu i sa prirodom, a velika im je želja da im se što prije pridruže i druge porodice koje bi živjele na sličan način.
– Nastavljamo da živimo u skladu sa prirodom i nadamo se da će neki od naših prijatelja uskoro da nam se pridruže. Nedavno su neke porodice došle u izvidnicu, žele da se dosele kod nas, žele da žive u prirodi i odgajaju decu tu na našem podnevlju, jer osećaju potencijal naše zemlje. Nadamo se da će se to sve i desiti i da će doći novi ljudi, a i da će oni koji su davno otišli poželjeti da se vrate i obnove svoje domove. Trebamo svi osvestiti da smo mi svi prvenstveno ljudi, jedna ista vrsta, pa onda se identifikovati sa drugim stvarima koje mislimo da nas definišu. A kao ljudi treba da imamo svi zajednički cilj, a to je mir i ljubav. Treba da se podržavamo, i da transformišemo sve te negativne emocije koje su nastale tokom godina u nešto lepo i pozitivno, da podignemo selo na noge, da se u njemu ponovo čuje plač beba i dečija graja. Budućnost je na selu, a ne u gradu, to je ono što sve više ljudi širom sveta shvata i bira za svoju porodicu. To je ono što mi želimo Kuljenovcima i svim napuštenim selima našeg regiona, a verujem da to želi i svaka osoba koja je iz tog sela otišla, ma iz kojih okolnosti. Da selo ponovo živi, ako ne sa njima, onda sa nekim novim mladim dušama koje će da učine njihov nekadašnji dom, svojim domom. Ovim putem takođe bih voljela da nam se jave ljudi koji su voljni da ustupe svoja imanja na korištenje mladim porodicama sa decom koji žele da žive u našem selu ili da ih prodaju. Mogu nam se javiti putem Fejsbuk stranice „Prostranstvo ljubavi“, ističe Jasmina.
Kuljenovci više nisu lovište
Prva godina boravka bila je, kaže Jasmina, „bitka za slobodu, bitka za svoj život, ali i svih drugih živih bića koja postoje oko nas“.
– Imali smo bliske susrete sa pasnostima, zbog sezone lova, pucanja, slobodnih lovačkih pasa koji upadaju na posed itd. Međutim kako smo mi ipak učili, na fakultetu zakone BIH i RS, znali smo da to nije dozvoljeno, i da to ni po kojem osnovu ne može da se dešava u naseljenom mestu. Međutim to što smo mi znali i što je pisalo u zakonu trebalo je sada dati do znanja nadležnima. U nekim trenucima smo se osećali kao da obavljamo posao nadležnih službi, ali svaka čast pojedincima koji su izabrali da poštuju zakon do kraja i pomognu nam u našoj borbi da živimo u miru bez straha od zalutalog metka, zbog nečijeg hobija. Kao što zakon BiH i RS nalaže lov je zabranjen u svakom naseljenom mestu, tako da ako je selo, čak i u potpunosti napušteno ili neko samo dolazi samo vikendom, to je i dalje naselje, a kamoli kada u tom selu žive stari ljudi, porodice sa djecom, životinje itd… No Bogu hvala, sve je to iza nas, lov je u selu Kuljenovci u potpunosti zabranjen odlukom Ministra RS i mi smo odahnuli. Sad se ponovo možemo baviti lepim temama i konstruktivnim stvarima, optimistična je Jasmina.
Derventa Cafe
