“Ako je tvoja istina prava, ona će ti na sve odgovoriti, čvrste je prirode, možeš je rukom uhvatiti“ – Gorki
Neobično jeste to što u najvećoj dokolici i kada ne vidimo ništa novo i zanimljivo u toku svoga vremena, baš u toj šupljini cigala od dosade, izraste zdrav cvijet misli. U jednom takvom trenutku, ne znajući šta da čitam, opredijelila sam se za knjigu „Kraljević i prosjak“ američkog književnika Marka Tvena.
Pred vaše misaono – krojačke mjere, izvodim jednog malog derana i jednu prekrasnu metaforu koju nam predočava pisac pa mi potvrđuje tiho glavom staru, toliko zaboravljanu istinu: mi ne vidimo stvari kakve jesu već kakvi jesmo.
Obraćajući se knjigama u svome sirotinjstvu, bez zaštite i savjeta roditelja dječak Tom počinje nesvjesno da se ponaša kao sam princ. Kako pisac kaže:
„Njegov govor i ponašanje postadoše neobično svečani i učtivi. Uz sve to njegov uticaj na drugove bio je svakog dana sve veći. O Tomovom pričanju i radu saznali su i roditelji preko svoje djece. Tom je u tišini sagradio svoj dvor i dvorski život“.
Nevjerovatna priča koju bi se trebalo razglasiti i podjeliti kao letak svim dječacima svijeta i na svim mogućim jezicima. Pričati im pred spavanje. Govoriti im u školi: svaki dječak može biti princ ukoliko se ponaša i izražava tako.
O KARAKTERU I HRABROSTI
Simpatično-komični Hendn u ovom djelu vijerni je pratilac i zaštitnik istinskog kraljevića koji poželivši da kratko zamijeni svoju ulogu sa ubogim, ali fizički veoma sličnim vršnjakom, ulazi u niz problema, nošen ruljom koja ga ismijava i smatra da je izgubio razum jer uporno pokušava dokazati da je princ. Iako mu ni sam ne vjeruje, Hendn njegov zaštitnik, iz čiste ljubavi povlađuje u svemu njegovoj „ludosti“ te ga zaboravljeni princ proglašava svojim vitezom:
„Bio sam potpuno zaboravio da si me proizveo za viteza. Ali kako su čvrste i postojane kod njega ove lude ideje! Ta prazna titula samo je njegova maštarija; a ipak mi je drago što sam je zaslužio; milije mi je što viteško dostojanstvo uživam u carstvu njegovih snova nego da sam odista grof u ovom stvarnom, rđavom svijetu.“
Uvijek su mi djelovali nedovršeni i otužni ljudi koji imaju potrebu da se razbacuju titulama. Ipak, i njima kao i svim drugima želim izvesti zaključnu misao ovih redova kroz riječi Tvenovog imaginarnog princa:
„Nijedan kralj ne može ti podariti plemstvo, dobri, veliki čovječe, jer onaj koji je veći i od kralja tebi već podario svoje plemstvo: tvoj kralj može tvoje plemstvo samo potvrditi u očima ljudi…“
U širem društvenom kontekstu aristokratija društva briše potrebu za dominacijom svjesna da ova vrsta nagona guši ljubav, duh i osjećanje sopstva. Jer stara je istina: čovjek mora izabrati stranu. Na sredini puta može poginuti.
Nevjerovatna je intuitivna svjetlost ljudi očvrslog karaktera. Ovakve ljude sam viđala baš svuda. Na njivi, među djecom, slučajnim prolaznicima u životu. Kao da su došli tek tako da me posrame. Zapravo, da mi prenesu poruku koju danas šaljem vama: „Odsječem li dio tijela – mrtav je. U duhovnom planu načelo cjeline još je očiglednije“.
„ARISTOKRATSKA“ ANEGDOTA
Kada sam svoju prijateljicu upitala da li bi ona meni, poput viteza iz ovog romana, povlađivala u mojoj „ludosti“ ako bih je uvjeravala da sam kraljica, ona je mirne duše kazala da bi apsolutno to činila ukoliko bi to mene moglo učiniti srećnom.
JA: Onda bi morala stajati iza mene dok ručam i dodati mi ubrus.
ONA: Bila bih tvoj profesionalni kušač kraljevskih jela. Pazila bih da te neko ne otruje. Rekla bih: ovo ništa ne valja i sve smazala!
Nije lako biti kralj, ha? Želim vam viteštvo časti koje ćete iscrpnim trudom osvojiti za sebe. Bez nasljednog prava. Jer „raj je pod senkom mačeva“. Pravi vitezi to znaju.
Na koncu, ne zaboravite: jedan seoski mačor može nas veoma lako zavarati da je grof ukoliko ga samo obučete.
Kaži ugljaru
Da li ti je lepa žena?
O, gospođice,
Sto puta lepša od vas
Ali ugalj
Ali ugalj
Svu je zamaže…
Prever
*Autentično poimanje aristokratskog podrazumijevalo je „izuzetnost visine duha i karaktera. Ime i titula dolaze kao prirodni tok stvari“.
Aleksandra Marilović
