Nevenka Stanić iz Donjeg Detlaka cijeli život je provela na selu. Od kada pamti, živjela je od poljoprivrede i od proizvodnje, dobro poznatog kalenderovačkog sira.
Radila je i obrađivala njive. Voziti traktor, za nju nije bila nepoznanica. Kaže nam da ranije nije bilo moguće izaći na put, a da nemaš položeno, pa je tako i ona sama, prvo položila F kategoriju.
Sve je radila sa traktorom i tako othranila tri sina i jednu kćerku. Prva znanja naučila je još kao djevojčica, od majke, koju je rano izgubila. I danas živo prepričava sjećanja iz Donjeg Detlaka, gdje živi zajedno sa suprugom Vinkom.
– Borila sam se sama sa nima, dok je Vinko bio u Njemačkoj. Držali smo 6 krava i počela sam se baviti proizvodnjom sira, pa sam stekla dvadesetak priznanja i nekoliko certifikata. U našem selu se sada pravi dosta manje sira. I tako 30 godina, priča Nevenka.
Kalenderovački masni sir, od svog nastanka sredinom 20. vijeka, do danas, različito je nazivan. Prvo sirac, nešto kasnije masni sir, da bi potom bio nazvan kalenderovački sir. U novije vrijeme ustalio se naziv kalenderovački masni sir, a tendencija je da prilikom brendiranja i zaštite oznake geografskog porijekla bude nazvan derventski sir.
Nevenka nam, ili bolje da kažemo Keva kako je mnogi i znaju, dijelom, otkriva i tajnu njene recepture.
– Pravi se na šporetu na drva i ja sam imala prostoriju za te namjene. Potrebno je 10 litara friškog mlijeka idu na šporet, dodaje se sirće i polako se miješa, dok se ne usiri. Postom se posoli i stavlja u kalup i pritisne kamenom od 3kg. Tako stoji 10-12 časova i on odmah požuti, priča Nevenka recepturu koju je naučila od majke.
Sve je radila Nevenka. Sve. Rad sa traktorom, čini nam se, nešto je što najviše pamti.
– Radila sam sve muške poslove s traktorom. I tako je vrijeme prolazilo, nije bilo lako. Na dan kada sam trebala krenuti u Sloveniju u posjetu svojim blizancima koji su bili u vojsci, natovarim sijeno, a traktor neće da upali, prisjeća se Derlovčanka.
Nekako prirodno, samouko ili pomalo i od majke, Nevenka je naučila i ručni rad. Voljela je da plete, džempere, priglavke, šta god joj padne na um. U štrikane džempere, zaključujemo lako, posebno je zaljubljena.
– Za veče, sat-sat i po ispletem dva priglavka, kazuje Nevenka.
Koliko je voljela da vidi dječiji osmijeh, najbolje govori podatak da Nevenka više od trideset godina, za školsku slavu, Svetog Savu, odlazi u školu sa paketićima za mališane. Voli kaže da pomogne kome može, a kada su djeca u pitanju, zadovoljstvo je još veće.
U svojoj kolekciji, Nevenka je, donedavno čuvala i narodnu nošnju, koja je prema njenim mjerama sašivena prije oko 40 godina. Poklonila ju je Turističkoj organizaciji Dervente, kako bi bila sačuvana i izložena da svjedoči o običajima ovog kraja. Ovu nošnju oblačila je kaže do prije desetak godina, za razne prilike i sajmove.
Iako, kako nam priča Nevenkin suprug, nije imala potrebe da radi sve što je u životu radila, ali ljubav prema tradiciji i ručnom radu ipak je bila jača od svega. Voljela je da radi i da pomaže svima, pa su tako, kako nam Vinko priča, tokom oslikavanja manastirske crkve, pružili dom za tri ikonopisca, bez bilo kakve naknade.
TV K3
