“Posavino majko”: Novi stihovi Nede Đukić Borojević inspirisani zavičajem

Ljubav prema rodnom kraju inspirisala je pjesnikinju Nedjeljku Đukić Borojević da napiše još jednu pjesmu o Derventi. Gospođa Đukić Borojević rođena je u selu Velika Sočanica, a trenutno živi i radi u Frankfurtu na Majni, a autorka je nekoliko knjiga o zavičaju.

Posavino majko

Posavino majko, srce nam otvori,
da igramo kolo, pjesma da se ori.

U zagrljaj potok rijeci dok teče,
violine zvuci šumama nek ječe.

I sve što je ružno voda neka nosi,
Posavac bi svoju livadu da kosi.

Da Posavke mlade, rubine obuku,
a braća u Bogu da ispruže ruku.

Prvome do sebe, ne gledati ko je,
u vremena stara kao bilo što je.

Uzorelo klasje u slozi da žanju,
žeteoci s pjesmom i noću i danju.

Da u kolu manu šarene pregače,
a terzijan kuči u šargiju jače.

Svi budemo isti, Bog kako nas vidi,
onoga do sebe niko ne postidi.

I brišući suze, vidajući rane,
ne izgube nadu u srećnije dane.

A oni su došli, na pragu već stoje,
i budućnost novu Posavcima kroje.

Potoci se suza prolili ko kiše,
nikada ni jedna da ne padne više.

Radosnica samo skotrlja iz oka,
iskrena i čista ko vjera duboka.

Sve sokake naše, dugačke ko pruge,
krčićemo skupa, jer nemamo druge.

Nek klasaju modra žita u slobodi,
i Posavka šljiva za rakije rodi.

Pa nek čaše dižu komšije i braća,
sa dobrijem dobro i duplo se vraća.

Da se Bog naziva, krsna slavi slava,
i sva djeca naša budu živa, zdrava.

Isus hvaljen bude, Blagosovi prate,
namjernici dođu, a nezvani svrate.

Merhaba i bujrum, čaršijama šire,
i vjetrovi sloge Posavinom pire.

Sve nas voli naša, majka Posavina,
u zagrljaj prima i kćerku i sina.

Ruke svima širi i jednako ljubi,
svu Božiju djecu i vjeru ne gubi.

Da će opet biti okupljanja česta,
duga i široka, za sve ima mjesta.

Kajde naše stare, zborovi i prela,
poruke da šalju Posavskije sela.

Svakome je svoje i drago i milo,
sve će biti opet kao što je bilo.

Našoj djeci zdravlja, ljubavi i sloge,
da u sreći žive još godine mnoge.

Derventa Cafe