Derventa je od davnina bila poznata kao mjesto poznato po čakijaškim obračunima, a da se stereotipi zapravo zasnivaju na istinama, potvrdila je i seoska igranka organizovana 1. maja 1969. godine kod ceranske škole. Čitav slučaj je završio u tada tiražnoj zagrebačkoj „Areni“.
Dok su se prisutni veselili i šargija svirala, jedan od učesnika je započeo gužvu, a priliku da dokaže svoje junaštvo i uđe u „svijet odraslih“, pokušao je iskoristiti Branislav Tadić, tada šesnaestogodišnji golobradi mladić, razbijanjem tog nezaobilaznog muzičkog instrumenta seoskih prela. Bila je velika sramota za svirača da mu šargija bude razbijena, pa se Brane suočio sa žestokim odgovorom.
– Udario me drvetom u vrat, a kada sam pao, ispod lijeve miške me zarezao nožem. Taman kada je htio da to ponovi još jednom, tu se našao bivši zagrebački policajac Slavko Babić, koji je izvadio pištolj i otjerao ga. On mi je tada vjerovatno prvi put spasio život, prisjeća se Tadić, danas 63-ogodišnjak.
Nakon toga je uslijedio put do bolnica u Derventi i Slavonskom Brodu, kojeg se Brane sjeća kao da se desio juče.
– Odvezli su me u derventski bolnicu gdje me dočekao doktor Sekulić. Sa mnom u pratnji bili su Pero Novaković i Vidomir Prijević, a vozio nas je rođak moje majke, koji nije znao da smo u srodstvu, u tek kupljenoj Ladi, sa najlonima na sjedištima. Po polasku je saznao ko sam, pa je vozio tako brzo da sam mislio da će nas sve pobiti. Doktor Sekulić nije bio optimističan, pa je rekao da je bolje da ostanem u Derventi, jer će me biti jednostavnije sahraniti, detaljno opisuje put Branislav. Ipak, zahvaljujući spomenutom Novakoviću, krenuo je vozilom hitne pomoći u tada veliki Medicinski centar u Slavonskom Brodu, gdje konačno gubi svijest. Sve ovo se izdešavalo za samo sat i petnaestak minuta.
Ispijenog mladića sa dubokom ranom koja se prostirala od prsnog koša do kičme, probijenog lijevog plućnog krila, jednjaka i arterija, preuzeo je dežurni ljekar, hirurg Zvonimir Hrečkovski, jedan od junaka ove priče. Nadljudskim naporima, nakon pet sati operisanja, uspio je Tadiću da vrati život. I danas se jasno vidi ožiljak, neizbrisiv trag na glupost koja ga je umalo koštala života.
Dva dana nakon operacije Brane se budi, prepoznaje majku Savku, pa ponovo pada u komu. Slično se ponavlja i sa ocem Milanom, kojem je ipak uspio da izusti (kao svako dijete koje je pogriješilo) „kako se više nešto takvo neće ponoviti“, prije nego je ponovo ostao bez svijesti. Za to vrijeme roditelji su se spremali za njegovu – sahranu. Nakon što je i konačno došao sebi, uslijedila je još jedna operacija zbog zgrušavanja krvi, a nju je izveo takođe doktor Hrečkovski, ovog puta stric spomenutog hirurga, sitni i stari čovjek, koji je za tu priliku doveden čak iz daleke Rusije. Bolnički oporavak je trajao čak 105 dana, a za to vrijeme između doktora i mladog pacijenta stvorio se očinski odnos, pa ga je dr Hrečkovski vodio čak i u operacionu salu sa sobom.
– Imao sam sreće, čak jedanaest muslimana iz Dervente mi je dalo krv, a u Slavonskom Brodu jedan od tehničara bio je Vlado Novaković, iz našeg sela, koji me svaki put nosio na rendgen i vraćao, napominje Tadić, ne želeći da izostavi ničiji doprinos.
Novi problem je nastao zbog dugotrajnog oporakvka, jer je u pitanje došlo i služenje vojske, što se tada moglo pretvoriti u veliku sramotu. Ipak, zahvaljujući svojoj mladosti, uspio se oporaviti, a osim ožiljaka, izvukao je i trajne pouke.
– Prela se nisu nikada završavala bez nereda i gluposti, zato mladima, iz svog iskustva, savjetujem da ne idu mojim putem. Zahvaljujući doktoru koji me je spasio, odslužio sam vojni rok u mornarici, oženio se i stekao tri sina i do sada četvoro unučića, ponosan je danas deda Brane.
Za kraj je otkrio još jednu želju. Volio bi da ode na grob svog spasitelja doktora Hrečkovskog, a čuo je da je njegov sin zaposlen u istoj bolnici, pa bi ga volio upoznati.
B. N. – Derventa Cafe
