Kockanje je danas jedan široko rasprostranjen porok, naročito među mladim ljudima, koji ostavlja brojne negativne posljedice po materijalni i socijalni položaj pojedinca, a nerijetko se reflektuje i na stanje u društvu. Jedan od naših sugrađana koji se uspio izboriti sa ovim naučno klasifikovanim poremećajem je Dejan Ćuk.
Malo je ljudi koji o ovoj temi žele i da govore, a Dejan je otišao i korak napred jer namjerava da svojim iskustvom pomogne drugima koji imaju slične probleme.
– Kockanje mi je godinama bilo izgovor da se ne suočim sa realnim životom, a iako mi je oduzimalo pare i vrijeme, ja to nisam posmatrao tako. Nakon što sam prestao da kockam poboljšale su se mnoge druge stvari u životu, a izlazak iz tog pakla me je promijenio kao osobu i od jednog stidljivog momka postao sam neko ko otvoreno govori o tome i pokušava da iskoristi društvene mreže da pomogne drugima, priča Dejan na početku ove „ispovijesti“.
Upravo su povučenost i manjak samopouzdanja bili faktori koji su uticali na to da se i on „upozna“ sa kockanjem.
– Dok su moji drugovi već odlazili u kafiće i diskoteke, ja sam se više zadržavao u kladionicama i oko slot-aparata. Prvi tiket sportske kladionice sam uplatio sa 13 godina, a u tom periodu nije bilo nikakve kontrole nad kockanjem maloljetnika. Ljudi zaslijepljeni potencijalnim novcem ne vide drugu stranu i jedan dobitak je dovoljan da se za kocku „vežeš“ na duže staze, priče Dejan.
Kockanje mu je postalo paralelni život i bijeg od stvarnosti, svojevrsna „anestezija“ koja je bila „lijek“ za svaki stvarni ili umišljeni problem.
– Sreća u nesreći je da sam intenzivnije počeo da kockam kada sam se zaposlio pa sam uglavnom kockao sopstvenim novcem ili sam posjećivao mikrokreditne organizacije, gdje sam bio rado viđen gost. Međutim, kako je kockanje trajalo i trajalo, vremenom je postalo neizdrživo. Padalo mi je na pamet da se zadužim i kod zelenaša, ali ipak srećom nisam, kaže Dejan, dodajući da će ga decenija „ljubavi“ sa ovim porokom pratiti još nekoliko godina dok ne otplati sve dugove.
I druge posljedice su bile strašne. Radije je birao druženje sa aparatima za igre na sreću nego sa svojim drugarima, a kroz sve te duge godine potpuno je zapostavio sebe na ličnom planu…
Njegova okolina nije bila potpuno svjesna problema i njemu bliski ljudi uglavnom su mislili da se radi o ulaganju nekih minimalnih iznosa, dok je stvarnost bila potpuno drugačija. Ni sam nije bio svjestan da ima problem, jer mu je sve to ličilo na igru u kojoj on kroz poznavanje sporta može da utiče na krajnji ishod. Roditelji, svjesni problema koji eskalira, pokušavali su da pomognu, ali njihove riječi nisu dopirale do Dejana.
Ipak, spasenje je došlo potpuno neočekivano. Djevojci u koju je bio zaljubljen kupio je poseban rođendanski poklon, a nakon jedne od kockarskih epizoda, ostalo mu je tek dovoljno novca za poštarinu.
– Lomio sam se u tim trenucima da li da i to prokockam dok pokušavam vratiti izgubljeni novac i da odustanem od slanja poklona. Ipak, odustao sam od daljeg kockanja, a potvrda o pošiljci dugo je bila u mom novčaniku kao podsjetnik da sam na kocku mogao staviti nešto lijepo prema osobi koja je meni značila. Ona se oduševila poklonom i sve je proteklo u najboljem redu. To mi je bio „okidač“ da prestanem da kockam, priča Dejan, kroz šalu dodajući da je sve moglo biti drugačije da joj se poklon nije svidio.
Dan za danom je tako prolazio bez redovnih posjeta kladionicama, iako je i sam mislio da će se sa prvom sljedećom platom odmah vratiti starom poroku. Posvetio se crkvi i razgovoru sa stručnim licima, a dobro mu je došlo i preseljenje u drugi grad i okretanje novog lista.
– Prolazile su i krize, naročito jer sam imao sada dosta više novca kako nisam kockao. I dalje sam pratio sportske rezultate i mnogo bolje „pogađao“ nego kad sam se kladio, ali svaki pogled u novčanik me je podsjećao da to ne trebam uraditi, iskren je Dejan.
Iz svog iskustva smatra da postoje dvije vrste kockara; oni u potrazi za dobitkom i oni u potrazi za uzbuđenjem.
– Smatram da danas „online“ klađenje predstavlja veliki problem jer je dostupno tokom bilo kojeg perioda dana, a kod igrača ne postoji svijest da se troši pravi, a ne „virtuelni“ novac. Ja sam bio kao programiran, prvo sam se kladio na „engleze“, pa se popravljao na „njemcima“, pa na „italijanima“, a naveče bukvalno na potpuno nepoznatim južnoameričkim ligama. Kako nemam „poker face“, nisam završio na pokerskim partijama uživo, tako da sam radije birao internet klađenje i kladionice, priča Dejan.
Danas želi da svoje iskustvo podijeli sa drugima, da pomogne onim koji žele da im se pomogne i u tom aktivno koristi danas široko rasprostranjene društvene mreže. Smatra da se i u školama, pored drugih vidova zavisnosti, treba učiti i o kockanju o kojem je svijest, uprkos rasprostranjenosti, na niskom nivou. Značajna uloga je i na roditeljima.
– Kockari trebaju pogledati negativne strane, da štete sebi i da za sobom mogu “povući” i ljude do kojih im je stalo. Slatko je dobijati, ali kada pređe u naviku, rijetko ko želi da prizna da ima problem. Čarobnog štapića nema, ključ je u unutrašnjoj snazi i volji. Kako sam se oslobodio zavisnosti, dobio sam priliku da se razračunam i sa ostalim nedostacima i da napredujem u svakom pogledu, optimističan je ovaj preporođeni mladić.
Dejanove savjete možete pogledati ili ga kontaktirati na njegovoj Instagram stranici.
Derventa Cafe
