Iz njegove radionice, nakon stotina i stotina sati mukotrpnog rada, izlaze potpuno restaurisani klasični automobili.
I dok je većina njegovih školskih drugova maštala o svojim prvim ljubimcima, mladi Dervenćanin Vedran Prodić već sa polaskom u srednju školu počeo se upoznavati sa tajnama autolimarskog zanata. Unazad desetak godina praktično je preuzeo porodični posao kojeg su njegov otac i stric započeli osamdesetih godina prošlog vijeka, a svakako najdraži, ali i najveći izazov sa kojim se susreće u svom radu danas jeste popravka vozila često starijih od pola vijeka.
Sve je započelo kada je u radionicu, prije skoro deceniju, klijent iz Austrije dovezao sportski „Trijumf“, model poznatog britanskog proizvođača koji je najveću popularnost svojih modela doživio nakon Drugog svjetakog rata.
– Kako je taj posao uspješno obavljen, brzo se raširila „dobra riječ“ među drugim ljubiteljima „oldtajmera“, tako da smo vrlo brzo dobili još nekoliko stalnih klijenata. Iza nas su sada desetine rekonstruisanih šasija i karoserija, i hvala Bogu nikada nismo imali zamjerke od njihovih vlasnika, kaže Prodić.
O tome kako izgledaju rezultati njegovog rada nabolje svjedoče fotografije BMW-ovog kupea iz 1970. godine.
– Trenutno su u radionici dva posebna Mercedesa. Jedan od njih je model S klase iz 1969. godine koji je korišten za snimanje filma „Cirkus Kolumbija“. Za potrebe filma bio je crven, a novi vlasnik želi da ga vrati u originalnu crnu boju. Pored njega, radim na Mercedesu koji je nekada bio u pratnji predsjednika Josipa Broza Tita, a danas je u vlasništvu jednog Dervenćanina. Jaguar E-type iz 1970, nekadašnji pobjednik trke La manš, Rols rojs i drugi modeli su takođe „prošli“ kroz moju radionicu, kaže mladi autolimar, dodajući da vlasnici dovoze i novije modele Mustanga i Dodžova, takođe veoma rijetke na ovom podneblju.
Kako je i sam ljubitelj četvorotočkaša ne čudi što je i za svoju dušu izdvojio nekoliko modela. Obnovljeni legendarni model “fiće“ je prije nekoliko godina dobio novog vlasnika, pri kraju je popravka kupe verzije Pežoa 504, dizajnerskog djela poznate kuće Pinifarina, koji je već interesantan potencijalnim kupcima, dok će Opel rekord iz 1969. godine najvjerovtnije ostati u njegovoj garaži zbog svoje rijetkosti i neobičnog izgleda koji podsjeća na američke automobile.
Zbog složenosti zahvata koje je potrebno izvesti na njihovim šasijama najviše tri „oldtajmera“ moguće je srediti godišnje, uz sav redovni autolimarski posao.
– Što se tiče mog posla on podrazumijeva rastavljanje limarije do najsitnijih šrafova. Prvo se skida boja pjeskarenjem, skida se hrđa, vare se dijelovi koje je neophodno variti, neravnine se gituju, pojedini dijelovi se plastificiraju, a potom slijedi priprema i samo farbanje i sklapanje karoserije. Sve to zna trajati i po 1000 radnih. Enterijerom i kožnim sicevima se bavi preduzeće iz Jelaha, dok motore održavaju sami vlasnici kod specijalizovanih mehaničara. Tek kad se auto sklopi, vidi se šta je sve urađeno, tek tada se osjeti ponos. Na kraju posla znam svaki djelić auta, opisuje Prodić, dodajući da se u radu oslanja i na moderne tehnologija, prije svega mobitel.
Iako osvajaju srca, „oldtajmeri“ ipak nisu tako bajna vozila. I bolje i materijali su puno lošiji od onih na savremenim vozilima.
– Vlasnici „oldtajmera“ traže praktično savršenstvo koje nisu imali ni originalni primjerci, koji nerijetko nisu bili ni simetrični, nisu imali jednak razmak između vrata automobila i karoserije, tako da su takve finese najzahtjevnije i traže vještinu i umješnost majstora. U neku ruku, nakon restauracije budu bolji nego poslije izlaska iz fabrike, kaže Prodić, ističući da će se svojim poslom nastaviti baviti i u buduće.
BMW kupe 6 iz 1970. godne
Mercedes S klase iz 1969. godine
Jaguar E-type iz 1970. godine
Mini kuper
Derventa Cafe
