Kroz vijekove srpski narod je patio pod tuđinskim vlastima, tiranijama, zulumima i strahovladama.
Ne pamti se čitav vijek u kome su Srbi bili sami sebi gospodari, osim u doba procvata srpske države pod vlašću Nemanjića. Poslije toga, i kad bi došli do vlasti, bili su gori od onih od kojih su se oslobađali, pa su se izdajice i izrodi među Srbima množili uvijek čim sunce naizgled grane i za srpski rod.
Ponešto o tome možemo saznati iz knjiga, ali štošta možemo otkriti na brojnim spomencima, ali i na grobljima i epitafima… Jedan takav posvećen je članu porodice Kačavenda, a toliko ljubavi i bola prema svom rodu i toliko otpora prema okupatoru i tiraninu ne bi se moglo iskazati ni u pjesmi, pa čak, priči ili romanu.
Ova porodica je “zahvaljujući” bolestima, te ratovima i pogibelji koje donose, zbrisana s lica svijeta ovdašnjeg, pa strini Sofiji, koja na kraju sama ostade ni grob nije imao ko da obilježi, na srpskom pravoslavnom groblju u Derventi.
Tekst na spomeniku, bez ispravki, glasi ovako:
“U ovom tužnom grobu boravi vječni sanak, cvijet mladosti, sva radost ovog svijeta. Mili moj, nikad zaboravljeni posinak RADE KAČAVENDA koji se preseli u vječnost 29. aprila 1919. godine , u 24 godini svoje mladosti.
Bog da da vječni pokoj, a meni tužnoj i nesretnoj utjehe. Prokleta Austrija otrže mi 1914. godine od 18 ljeta iz naručja moga mila sina, mladost moju i svu sreću moju. Lancem veza nejake mu ruke, u prokleti Arad odvedoše, gdje tamnova 18 mjeseci sa ostalom tužnom braćom svojom.
Tamo mnogi kosti ostaviše. Što ostade u životu, pustiše na slobodu, uzeše u vojsku i patiše patnjom svakojakom. Sunce cinu i sloboda dođe.
Radojica meni dođe, iznemoglo od bola i gladi, pade jadnoj strini u naručje. Bolovo 3 mjeseca, ne mogu ga jadna izliječiti, niti svoga sina podignuti, već zaspa vječitijem sankom u naručju svoje mile strine.
Radojica, slatko dijete moje, ti ubrisa rosne suze moje za Kristanom i za Svetolikom. Ah, za mojom dječicom nejakom, majka nije više suze lila, tebe mala od 3 godinice jadna strina u krilo savila. Mjesto svoje djece tebe milovala. Ah dušmanin sa mog krila otrže mi tebe, otrže mi srce iz njedara ,osta jadna samo’rana strina, jerbo jadana više nikog nemam ko jadnu može utješiti.
Sve je jadna strina saranila!
Ovaj spomenik podiže, moj mili posinče, za tobom do groba tužna strina Sofija Kačavenda, koja za tebe dok živi moli Bogu, za sjećanje bezkonačanija”.
Ako bi generacije znale da pamte, onda bi za sva vremana znali da čuvaju svoju bratsku slogu, opstanka radi.
Savko PEĆIĆ PESA
