– Moj motiv je, prije svega, da ohrabrim i druge žrtve nasilja u porodici da prekinu psihičko i fizičko nasilje koje sam u različitim obilicima i sama pretrpila tokom pet godina braka. Kada si u tom paklu, samo se o tome razmišlja, a život u strahu nije život, kaže na početku razgovra naša sugrađanka čije je ime poznato redakciji.
Ovako govori jedna u nizu „nevidljivih“ Dervenćanki, žrtava nasilja u porodici, ali i jedna od rijetkih hrabrih žena, koje su o tome otvoreno progovorile.
Statistike Policijske uprave Doboj otkrivaju da je u 2020. godini, na području njihove nadležnosti, evidentirano za četvrtinu manje slučajeva porodičnog nasilja nego godinu ranije. Ipak, ovaj vid devijantnog ponašanja nije nestao, pa je tako u Derventi tokom 2020. godine prijavljeno 19 slučajeva nasilja u porodici. Žrtve su uglavnom bile žene, i to njih 18 od ukupno 22 osobe.
Podaci Centra za socijalni rad pokazuju da u ovim slučajevima nijedna kategorija nije zaštićena, pa su pored djece i mlađih žena, zabilježeni i slučajevi nasilja nad ženama starijim od 65 godina.
Naša sagovornica, čiji je identitet poznat redakciji, kaže, kako budući da je već na početku veze zatrudnila, pa je smatrala „prirodnim“ korakom stupanje u brak. Mislila je da će potomstvo uozbiljiti budućeg oca. Ipak, ništa se značajno nije promijenilo. Neuredan život dovodio je do sasvim uobičajnih pitanja poput „gdje si čitav dan“, a takva pitanja do neizbiježnih svađa i na kraju do fizičkog nasilja.
– Govorio je da će se promijeniti. Par dana ili sedmica prividno sve bude u redu, ali strah je bio konstantan i sve se ponavljalo. Nakon fizičkih nasrtaja išli smo na mirenje, tamo je plačući molio da nastavimo da živimo zajedno. Dva puta sam popustila, dijete je bilo malo i mislila sam da činim pravu stvar, ali nakon trećeg napada desila se „tačka pucanja“ i moj zahtjev za razvod braka. Potvrdilo se da ko te udari jednom, udariće te opet, kaže naša sagovornica, koja je te večeri, nakon još jednog muževljevog povratka iz kafane, zadobila doživotne traume, šavove i ožiljke do kraja života.
Iz svog iskustva je shvatila takođe i da je prva velika greška žena koje se nađu u ovoj situaciji to što traže izgovor da ne izađu iz začaranog kruga nasilja.
– Najčešće je to dijete. Nažalost, kasnije se ispostavi da odugovlačenje dovodi do još većeg problema, jer i djeca proživljavaju i kasnije trpe još veće traume. Tako je i sa mojim djetetom, koje i sada postavlja pitanja o različitim situacijama u kojem se našlo. Svakodnevne stvari ga podsjete na to, iako mi nemamo kontakt sa moji bivšim mužem od završetka suđenja, kaže naša sagovornica.
Možda i gora od samih udaraca bila je psihička tortura, ističe.
– To je značilo ograničavanje slobode i normalne komunikacije sa drugim ljudima, konstantan strah, jer svaka životna situacija može da izazove novo nasilje. Nisam bila slobodna da negdje odem, bojeći se da će se pojaviti i napraviti neki problem i neugodnost. Nedavno smo obilježili Dan žena, neke od žena su izašle i spremile se, a po povratku će dobiti batine, jer su ostale do kasno ili su imale prekratku suknju, a sutra sve treba biti u redu. Čak i zajednički odlazak kod roditelja dovodio je do svađa, prisjeća se ova hrabra žena.
Institucije su u tim početnim trenucima reagovale na adekvatan način.
– Policija, nadležno tužilaštvo i Centar za socijalni rad su pružili podršku u čitavom procesu. Ipak, na zadnjem sudskom ročištu, na kojem nisam prisustvovala, tužilaštvo je iz optužnice izbacilo činjenicu da je dijete bilo prisutno činu nasilja, zbog čega je na koncu dosuđena blaža kazna i što ga je spasilo zatvora. Nisam se žalila i smatram se pobjednikom, jer sam prekinula teror, ali i dobila odštetu…dok njegova kazna traje i danas. U suštini je ocrnjen zbog čega vjerovatno nijednoj drugoj ženi neće ponoviti slično. Možda ni njemu neće pasti na pamet da ponovo uradi nakon svega što je i on prošao, optimistična je naša sugrađanka.
Danas je ponovo pozitivna i nasmijana osoba kakva je bila prije braka, a prije svega slobodna. Ipak, kada priča o svojim traumama, ili kad čuje druge žene da pričaju o njihovim, na neki način ponovo proživljava torturu. Smatra da svaka žena može krenuti njenim stopama.
– Voljela bih da druge žene koje se nalaze u sličnoj situaciji to promijene. Da ne čekaju kao ja, da ne ostaju zbog djece u braku, jer će samo biti gore vremenom kad djeca odrastu, „provlači“ se kroz njih. To je nešto što majku više boli nego lična trauma. Više od ožiljka boli to što se dijete budilo uplakano i pitalo me šta ti je to tata uradio. Ja sam trpila dugo, ali kada čujem od drugih osoba ili njihovih poznanika kako prolaze sličan pakao, nije mi jasno zašto jer iz mog primjera vide da postoji izlaz.
Na primjer, u situacijama kada nije imao para, on je stalno bio kući, a ja sam tada izlazila sa djetetom i trudila se da ga izbjegnem na sve načine. Nakon razvoda sam mjesec dana sam bila samo u kući, jer sam se osjećala sigurnom i rasterećenom. Danas sam slobodna, u životu mi je ljepše i puno toga sam sama napravila nego dok sam bila u braku. Nekada smo imali dvije plate koje nisam ni „vidjela“ zbog kafane i sličnog, a danas kao samohrana majka postižem sve, kupila sam auto, školujem djete, u stanu smo i imamo sve što nam treba. Finansije takođe nisu razlog za ostajanje u braku, poručuje Dervenćanka.
Naglašava da ju je sva ta situacija ojačala i da sada nema strah ni od bivšeg supruga ni bilo koga, te smatra da bi mnoge žene takođe imale dobro iskustvo kada bi postupile slično, jer bi skinule veliki teret sa leđa.
Danas susreće žene koje se suočavaju sa sličnim problemima trpeći zbog djece, nadajući se da će sve proći, strahujući od reakcija javnosti, misleći da ne mogu same. Ženama koje se nađu u sličnoj situaciji poručuje da je ipak veća „sramota“ ostati u takvom braku, nego razvesti se, kako žene često smatraju.
– Mnogim ženama se ne može doprijeti do svijesti, jer strahuju, spremne su biti u paklu, ne znaju šta, ni kako bi postupile…ja nemam vremena, imam djecu, ne mogu „ići“ po institucijama. Shvatite, udaraće vas godinama, pa će na kraju on otići. Djeca ispaštaju najviše, njima sigurno nije lijepo da prisustvuju svađama, samo zato jer neki misle da je lijepo da imaju dva roditelja. Ako ste, poput mene, u vezi koja ne vodi na dobro, a ostanete trudni, dijete rodi sebi, ne moraš se ni udati, ni ostati u braku. Nadam se da će moje iskustvo doprijeti do ljudi koji su u sličnom položaju, da će se presabrati, rješavati jedan po jedan problem sa svojim partnerom, a ako se ne može riješiti razgovorom, ići institucijama. Neće praviti probleme ni nakon braka, toga se ne treba bojati, jer bez obzira na novac i uticaj, na kraju će institucije uraditi svoj posao, kaže naša sugrađanka.
Različite reakcije
– U tom pogodili su me komentari pojedinih lica na društvenim mrežama, koja su iako neupućena, nasilje opravdavali raznoraznim načinima, pišući da sam to sigurno nekako tražila i zaslužila. Niko ne zaslužuje nasilje. To mogu reći samo ljudi koji bi to uradili. Ljudi koji znaju šta sam proživljavala su me podržali i čestitali na hrabrosti, što sam rekla preduzela nešto po tom pitanju, naglašava ova hrabra žena.
Sadržaj je proizveden u okviru saradnje sa UN Women u BiH i dio je projekta „Ojačavanje uloge lokalnih medija u prevenciji nasilja nad ženama i nasilja u porodici u BiH“ koji se odvija uz podršku Švedske.
Derventa Cafe
