Kuću u derventskom selu Cerani, te dva kijera i štalu, napravio je daleke 1935. godine tada tridesetogodišnji majstor Trivun Kukić sa pomoćnicima, za svoju porodicu, a skoro devet decenija kasnije, iako načeta zubom vremena, zadržala je svoj prvobitni izgled i predstavlja vrijedan primjerak narodnog graditeljstva.
– Jedna polovina kuće je izgrađena od brvna, a druga ringlovanjem. Obrada drveta izvođena je dalje sjekirama i bradvama. Ciglu su, pretpostavlja se, nabavljali kod komšija Nijemaca u njihovoj koloniji u Malici, u Donjoj Lupljanici. Crijep biber je kupljen i dovezen iz Jelaha kod Tešnja, priča sadašnji vlasnik kuće Vidomir Kukić, Trivunov unuk, za Glas Srpske.
Dio drvene građe, priča Vidomir, njegov djed je dovezao zapregom iz brdovitog i šumom prekrivenog Krnjina, udaljenog oko deset kilometara. Potporne grede su bile duge čak 11 metara pa je dovoženje građe bio veoma težak i zahtjevan posao.
– Kuća ima dvije glavne prostorije – manju sobu i veću prostoriju sa otvorenim ognjištem te mlječar i tavanac. Zidovi sobe su ringlovani, a u njoj se ističe lijepo izrađeni šašovac – strop izrađen od debelih drvenih greda između popunjenih sitnim tesanim daščicama. Mlječar je korišćen kao ostava, uglavnom za mliječne proizvode, ali su u njemu čuvani i brašno, rakija i drugi prehrambeni proizvodi. Tavanac je mala prostorija iznad sobe, u krovu, a u njemu se uglavnom sušio kukuruz. Na krovu se nalazila badža, a pod krovom se sušilo meso te na ljesama voće, kaže Vidomir.
Kada je kuća pravljena narod je često dolazio da vidi kako radovi napreduju te se divio Trivunovom majstorskom umijeću, ali i veličini izgrađene kuće i njenoj ljepoti.
U novoizgrađenoj kući je živjela Trivunova majka Marija sa Trivunom i još tri sina – Mitrom, Nikolom i Jovom te njihovim porodicama. U kući je tada rođeno i othranjeno više od desetoro djece, među kojima i Vidomirov otac Svetozar. Porodilje te manja djeca spavala su u sobi, stari pored ognjišta, a mlađi bračni parovi u kijerima.
U toku Drugog svjetskog rata počela je dioba sinova pa su tri sina napravila svako za sebe kućerke na “Kukića selištu”. Trivun je u diobi dobio štalu. Prvobitno je bila prekrivena raževom slamom, ali je kasnije oko 1970. godine njegov sin Svetozar izmijenio krov i prekrio je štalu crijepom. Štala, takođe, postoji i danas, kao i dva stara kijera.
Vidomir danas staru kuću, koja je pretrpjela neznatne izmjene, koristi kao ostavu – u njoj čuva stare kace, burad i vučije te kazan i košnice za pčele.
– Tu su još stari kredenac i krevet, ikone i stare slike. Dio starog namještaja sam podijelio rodbini, poput zemljanih posuda, narodne nošnje i drugog. U planu je da kuću očistim od nepotrebnih stvari, da je uredim, popravim šta treba, pa da bude dostupna svima koje bude interesovao ovaj stari objekat, naglašava Vidomir.
Zanat
Majstor Trivun Kukić se bavio i izradom kaca i vučija odnosno drvenih posuda za vodu i rakiju, a zanat je prenio i na svog sina Svetozara, a on opet na svog sina Vidomira. Ipak, kako kaže Vidomir, njih dvojica nisu u tom zanatu bili aktivni kao Trivun.
Damir Kljajić – Glas Srpske
Teško je održavati te riglovane kuće i malo ih je ostalo a moderni primitivci bi da ih ruše i ruše ih.Ja imam dve takve a stare čivije ne možeš izvaditi iz hrastove japije prije će gvožđe pući nego da čiviju isčupaš.