Prnjavorčanin Milan Marinković odnedavno se (ponovo) nalazi na klupi Košarkaškog kluba Derventa, a prije 30 godina upravo je on bio šampion Savezne Republike Jugoslavije sa Crvenom zvezdom.
U čuvenom finalu plej-ofa te 1993. godine nadigrali su Partizan, koji je godinu ranije bio šampion Evrope, a akteri tih mečeva teško će zaboraviti atmosferu iz dvorane. Rođen je u Prnjavoru 1968. godine, igrao na poziciji niskog krila i prvo košarkaško iskustvo van grada imao je u slovenačkom Mariboru, piše Glas Srpske.
– Kako će biti sa 18 godina. Iz male sredine sam krenuo i došao u Maribor, dok sam košarku počeo da treniram relativno kasno i izvukao sam 18 godina karijere kao profesionalac, naveo je Marinković.
Potom je 1991. godine prešao u Crvenu zvezdu, gdje je ostao dvije sezone, a svlačionicu dijelio sa Dragoljubom Vidačićem, Nebojšom Ilićem, Sašom Obradovićem, Miletom Lisicom, Rastkom Cvetkovićem, Aleksandrom Trifunovićem… Finale 1992. izgubili su od “crno-bijelih” koje je vodio Željko Obradović, dok su ih dobili godinu kasnije.
– Trebalo je da igramo Ligu šampiona, što bi bila ekstra stvar za nas, ali bilo je to vrijeme sankcija i ostali smo uskraćeni za taj nastup kao i svi ostali sportisti. Poslije osvajanja titule nisam ostao u klubu, jer nije bilo para pa su skoro svi igrači otišli po drugim državama, jer smo bili u rasulu. To je bilo neko neviđeno iskustvo. Igrački i navijački naboj bio je isto kao i sada, ništa se nije promijenilo, mada je možda tada bilo malo jače. Atmosfera u dvorani se može opisati kao “ludilo”, jer ništa ne čuješ na terenu, ni saigrače ni trenera, već samo igraš. Petardi i topovskih udara bilo je koliko hoćeš, jer je ipak rat trajao pa si se osjećao kao na prvoj liniji fronta, dok smo mi ratovali na terenu. Ako izgubiš od Partizana, nisi smio na ulicu zbog svojih navijača, a ako pobijediš, onda ne smiješ zbog Partizanovih, tako da je bilo baš izazovno igrati, istakao je Marinković.
Tada su se na scenu probijali mladi lavovi Dejan Tomašević i Predrag Stojaković, a posebno u sjećanju mu je ostao momak koji je kasnije stigao do NBA prstena.
– To su momci koji su kasnije napravili velike karijere na evropskoj i svjetskoj sceni, ali su i oni igrači kao i ja ili bilo ko drugi. Stojaković je tada počinjao, bio je ogroman talenat i otišao je u Grčku, jer nije bilo para u Zvezdi. On se izdvajao po upornosti na treningu. Recimo dolazimo u restoran na ručak, a on uzme stolice i postavi ih po Kališu te dribla oko njih. Završimo s ručkom, odemo na svoje strane i vratimo se na večeru, a on i dalje trenira među tim istim stolicama koje je uzeo iz restorana. Toliku upornost nisam video i to ga je odvelo do NBA prstena, naglasio je Marinković.
Nakon toga stigao je u BFC Beočin, koji je tih godina bio osvježenje lige i 1996. bio je vicešampion nakon poraza od Partizana (2:3), iako je vodio sa 2:0 u finalu plej-ofa.
– To mi je bio najljepši dio karijere. Svi smo bili isto plaćeni, bez obzira na učinak i minutažu. Bili su tu Milenko Topić i Vladimir Kuzmanović, kao i čuveni trener Miroslav Muta Nikolić. Svaki trening sa njim bio prezanimljiv i zaista je teško izdvojiti bilo šta, jer ima mnogo toga. Muta ima neki njuh za košarku kao malo ko drugi. Jedne prilike Muta drži skauting pred utakmicu. Kaže meni: “Bosanac, ti čuvaš njihovog najboljeg igrača” i dodaje “Mile, on ide samo ulevo”. Gledamo dalje snimak, a momak ide udesno pa zakuca, a Muta mi kaže “Mile, on ide i udesno”. Dalje gledamo snimak, momak pogađa dvije trojke pa pitam Mutu šta da mu radim? Kako da ga čuvam? Kaže mi Muta: “Snađi se, ti si Bosanac”, rekao je Marinković.
Iz Beočina je otišao u Grčku, gdje se vrlo kratko zadržao, a potom i Austriju, da bi u sezoni 2002-03. nastupao za Igokeu, a kasnije i za Sokolac.
– Mnogo stvari nije štimalo u Grčkoj pa sam se vratio nakon mjeseca dana, dok je u Austriji bilo odlično i tu sam uživao igrajući. Potom je došla i epizoda u Igokei, a onda sam razmišljao o trenerskom poslu. Odlučio sam se na to, jer ne mogu bez košarke, naveo je Marinković.
Smatra da je trenerski posao hljeb sa sedam kora.
– Jedno vrijeme sam radio u Prnjavoru i banjalučkom Radivoj Koraću, ali je ovdje teško naći dobro organizovane klubove kojih ima samo pet-šest u Republici Srpskoj, dok je sve ostalo samo puko snalaženje bez plana i programa. Stoga sam se prije pet godina opredijelio za individualni rad sa igračima kod nas i u inostranstvu. Imao sam ponuda da budem trener negdje vani, ali sam odustao od toga, jer želim da me djeca zapamte dok odrastaju i da budem stalno sa njima, rekao je Marinković.
Ponovo u Derventi
Marinković je po treći put u karijeri preuzeo ekipu Dervente i čeka ga težak posao da izbori opstanak, jer nemaju trijumfa u prvih šest kola Prve lige Republike Srpske.
– Znam sve momke pa sam zbog toga i prihvatio poziv. Potrebno je da dignemo tim na psihološkom planu dok imamo i dosta povrijeđenih igrača. Uz to potrebno je da uozbiljimo treninge. Nikola Nedinić je to dobro postrojio, ali treba više treninga za ovaj rang takmičenja te da igrači malo više vode brige o svojim tijelima. Idemo dan po dan da steknemo neko novo iskustvo i izborimo opstanak, rekao je Marinković.
Glas Srpske
