Povodom Međunarodnog dana pozorišta, Radio M je razgovarao sa mladim i perspektivnim glumcem Dragomirom Liščićem iz Dervente.
Strastveni zaljubljenik u glumu, pozorište i književnost, Dragomir već dvije godine igra u nekoliko izuzetno posjećenih predstava u Pozorištu mladih „Dis“ iz Banjaluke, kao što su Mali princ, Do posljednjeg daha, Romeo i Julija i druge.
Dragomira smo pitali šta za njega znači Svjetski dan pozorišta?
Za mene Svjetski dan teatra znači Novu nadu, jer toga dana svi glumci, glumice, dramaturzi i režiseri šalju poruke iz cijelog svijeta. Ove godine šaljemo jaku poruku, a to je poruka mira. Mir je nešto što nam nedostaje, a bez njega pozorište gubi svoju ulogu. Teatar ne može da uspije bez ljudi, koji dolaze u pozorište i gledaju glumce na sceni. Potreban nam je mir, a njega je danas najmanje, kaže Dragomir.
Koliko ljudi u Banjaluci vole pozorište?
Da ste me ovo pitali prije par godina, rekao bih vam da pozorište umire. Danas mislim da to nije tako. Ljudi u Banjaluci se bude i situacija se mijenja na bolje. Sale su sve punije i zbog toga sam radostan i srećan. Za svaku promjenu treba vremena. Posjete pozorištima bi mogle biti i češće, ali mislim da ima nade. Ne mogu reći da su pozorišta krcata i da su sve predstave rasprodate, ali sve više ljudi dolazi da gleda predstave u Dis teatar i u druga banjalučka pozorišta, optimistično odgovara ovaj banjalučki glumac i naglašava da je zadatak pozorišta da oplemenjuje pojedinca, da pomjera granice, da bude kulturna baština svoje zemlje, te da bude odraz društva.
Koja je to misija pozorišta u vrijeme otuđenosti i digitalnih medija?
Televizija gledaocima danas nudi programe koji služe za to da ljudi zaborave na svoje misli, da ih zabave na neadekvatan način nudeći im sadržaje u kojima su akteri ljudi iz kojih se izvlači ono najgore. Pozorište više nego ikada mora da ima obrazovni karakter, da obavi funkciju koju je imalo i prije, a to je da ukaže na probleme u društvu, kategoričan je Liščić.
Vi kada dođete u pozorište, imate scenu na kojoj iz mraka nastaje predstava i pažljivo opažate sve što se dešava. Danas se konačno u medijima otvoreno govori i piše o nasilju nad ženama i to je odlično. Međutim, kada dođete u pozorište, vi vidite na sceni kako glumac udara glumicu u toj predstavi. Nakon što to vidite, stavićete prst na čelo i zapitaćete se da li se to stvarno dešava? Vidjećete kako to izgleda uživo, kako izgleda glumica koja igra zlostavljanu ženu. Konkretno u toj predstavi naša misija biće ispunjena ako se u vama probudi osjećaj žaljenja i šta vi kao građanin i pojedinac možete da preduzmete i pomognete. Ta scena nije izmišljena, već samo priča šta se dešava oko nas, kaže Dragomir.
Nedavno je jedan poznati beogradski glumac napustio predstavu zbog korišćenja telefona za vrijeme trajanja predstave. Evo šta o tome misli Liščić.
Kada dođete u pozorište, morate da zaboravite na sve svoje probleme i obaveze, a takođe i na svoj telefon. Treba da se udobno smjestite i prepustite se čarima pozorišta. Treba da gledate i uživate u predstavi. Nije potrebno slikati svaki trenutak. U našem pozorištu nisam primijetio pojavu da veći broj gledalaca koristi telefon dok traje predstava. Toga ima, ali na svu sreću to su za sad samo pojedinci. Nadam se da će na tome i ostati“, optimističan je ovaj perspektivni banjalučki glumac.
Koliko su mladi ljudi zainteresovani za pozorište?
Dis teatar okuplja srednjoškolce, studente i nas koji smo završili fakultete i radimo, ali smo tu. Razmišljanja mladih ljudi su drugačija.
Oni imaju nadu, oni žele nešto bolje, hoće da se bore i žele određenu promjenu, žele da ostanu ovdje, da se bave umjetnošću ovdje iako znaju da na našem podneblju gluma nije zanimanje koje je adekvatno plaćeno. Njima je važno da imaju dovoljno novca za svoj život i da rade ono što vole i to me raduje, navodi Dragomir.
Radio M
