Krvava serija počela je ujutru 26. februara 1986. kad je na radnom mjestu Mile Matić ukrao dva pištolja, automatsku pušku i 400 metaka. Inače stražar Kazneno-popravnog zavoda iz Zenice, krenuo je nakon toga u cjelodnevni krvavi pir prilikom čega je ubio devetoro ljudi.
Mile Matić (30) se nakon krađe oružja uputio u 80 kilometara udaljen Doboj, i u svoj stan pozvao zeta Dušana Popovića (32). Poslije svađe, Matić ga je udario peglom u glavu, onesvešćenog umotao u ćebe i u njega ispalio četiri metka. Vratio se u Zenicu i tu ušao u taksi Zorana Andrijaševića (28) kojeg je takođe ubio usput i tijelo bacio u korito rijeke Bosne. U kantini se potom našao s kolegom Azemom Rizvićem, pa su pošli u susjedno selo kod nekih djevojaka… Matić ga je kad su izašli iz grada ubio hicem u glavu, uzeo mu pištolj i tijelo ostavio u automobilu. U gradu je ponovo seo u taksi i zatražio od vozača da ga vozi u Vžrinkovce. Sve vrijeme je držao ruku ispod sakoa, pa se taksisti učinio sumnjiv zbog čega je na usputnoj pumpi zamolio prodavca da obavijesti policiju.
Patrola ih je zaustavila malo kasnije i zatražila da otvore gepek. Matić je otvorio vatru iz dva pištolja i na mjestu ubio milicionera Stanoja Ilića (33), dok se drugi milicioner spasao čudom. Taksista je pobjegao, a Matić se vratio u Zenicu i odatle vozom otputovao u Doboj gde se nastavio masakr. Tu se, opet taksijem, odvezao u selo Donja Koprivna kod Modriče, gdje je živjela Smiljana Vasiljević (19). Jak i spretan (bio je majstor karatea) Matić je iskoristio noć i preko krova se popeo na tavan, a odatle spustio u špajz. Prošao je prvo jednu, zatim drugu pa treću spavaću sobu i počeo da puca iz svojih pištolja i automatske puške.
Istraga je kasnije utvrdila da je prvo poginula Smiljana. Zatim su ubijeni njen deda Milorad (68) i baka Smilja (62), pa majka Zorka (37). Svi oni ubijeni su na spavanju, a jedino je Smiljanin brat Milorad (18) pokušao da pobjegne. Matić ga je stigao pred vratima, drškom pištolja ga udario u lice i karate udarcem bacio na glavu nesrećnog mladića, da bi ga na kraju ubio jednim metkom. Od cijele porodice Vasiljević spasao se samo otac Veljko, jer je u tom trenutku radio noćnu smjenu. Matić se potom peške uputio ka Doboju i usput u Kostajnici zamolio da se odmori dok mu ne dođe autobus. Umoran, zaspao je, pa su ga seljani, do kojih je došao glas o masakru, savladali.
Pretpostavlja se da je odatle namjeravao da put nastavi ka rodnoj Velikoj Sočanici…
U džepu su mu našli spisak osoba koje je namjeravao da ubije. Pored Popovića, Andrijaševića, Rizvića i članova porodice Vasiljević, na njemu su bila još dva šefa iz KPD i jedan čuvar, kao i Smiljanin dečko. Ljekari su kasnije vještačenjem utvrdili da je obolio od paranoidne šizofrenije. Upućen je u bolnicu Okružnog zatvora u Beogradu, gdje je nakon tri godine od masakra dao prvi i jedini intervju za dokumentarac pod nazivom “Treptači svemira” reditelja Božidara Kalezića.
– Sebe doživljavam i kao zločinca i kao bolesnog čovjeka. Više se osjećam kao bolesni čovjek ipak. Često se sjećam mojih žrtava i mislim na njih, kao da su tu oko mene i kraj mene, kao da živim s njima još uvijek iako mnoge od tih mojih žrtava nisam ni poznavao ni vidio nikada u životu, ali doživljavam ih sada kao da smo stari znanci, rekao je Matić na početku intervjua u zatvorskoj bolnici.
– Da vam pravo kažem, ja sam imao halucinacije u obliku gnjida, da me gnjide napadaju pa da sam se branio od njih pucanjem iz pištolja. Te gnjige su bile na osobama koje sam ubijao i skakale na mene i ujedale me. Ja sam se branio od njih pucanjem iz pištolja, pa su nastradale te nevine žrtve. Nisam mislio na te ljude tada uopšte, nisam mogao da razaznam te pojedinosti. Nisu mi se zamjerile (žrtve) u životu, nisam imao ništa protiv njih, to je sve plod mašte bio i bolesnog uma, otkrio je Matić, pa dodao:
– Najviše se sjećam te moje djevojke Smiljane i zeta Dušana, njih mi je najžalije. Ne mogu da biram od njih devet koja mi je najžalija žrtva, ali svi su mi kao ljudi dragi i svih mi je žao ponaosob. Mladi su, nisu proživjeli život“.
U tom trenutku, Matić se nada da će u jednom trenutku izaći na slobodu, možda čak i prije isteka 20 godina koliko mu je tada dodijeljeno kao maksimalna kazna, ali smatra da je sreća što su ga uhvatili.
– Ja se nadam da ću izaći nakon dvadesetak godina ovdje na liječenju. Da vam iskreno kažem, ne planiram kada izađem neku porodicu i to, to nije fer od mene – da ja imam porodicu, a ljudi koje sam pobio da nemaju. Imao sam kod sebe automatsku pušku, dva revolvera i 400 metaka, i sigurno da bi pale još mnoge nedužne žrtve da me nisu uhvatili. To je bila sreća što su me uhvatili, jer moguće da me kasnije ne bi uhvatili živog – ili bih se ubio ili bi me ubili.
Na kraju razgovora Matić otkriva da bi mnogo strožije presudio nekome kao što je on.
– Da se to dogodilo nekome drugome, ja bih mu sigurno dao smrtnu kaznu, kao što bih i sebi presudio, jer zaslužio sam je u punom smislu. Ali, što je ispalo ovako, ja zaista nisam kriv, to su ljekari odlučivali. Ja imam tu sreću što sam živ i pored toga šta sam učinio, i stvarno je lijepo biti živ pa i ako imam ovu skraćenu slobodu, zaključio je u intervjuu Matić, koji se nedugo nakon toga u bolnici Okružnog zatvora u Beogradu objesio.
