U Maloj Sočanici kod Dervente Erići su sačuvali od rušenja staru kuću u kojoj su živjeli još njihovi pradjedovi. Kažu da je napravljena 1902. godine i da se u njoj izrodilo četiri generacije Erića koji su se kasnije razdijelili i ostali na Erića brdu sve do danas.
Kuća prvobitno nije izgledala sa vanjske strane, kao sad. Bila je napravljena od brvana i drvene građe, kasnije su skinuta i između građe je ozidan ćerpić, oblijepljen blatom i okrečen.
Krov kuće, po sjećanju Save Erića, bio od slame, a zatim je pokriven cijepanim daščicama, da bi prije Drugog svjetskog rata pokrivena sitnim crijepom zvani biber.
Okna, pendžeri ili prozorčići su ostali iste veličine, kao što je u davno vrijeme rađeno, kad nije bilo stakla, pa su se po potrebi samo se otvarala drvena okanca-klapne. Kasnije će biti ugrađen mali pendžer sa staklima. Na krovu kuće je badža, otvor kroz koji je izlazio dim sa ognjišta.
Sa sjeverne strane je vajat. Vajat je preživio sve godine i održao se kako je napravljen. U vajatu su čuvani kravlji i ovčiji smok, slanina i druge namirnice. Uvijek je bio zaključan, a ključ je držao starješina kuće, koji je ujutru određivao šta će se od namirnica tog dana uzimati za jelo.
U unutrašnjosti kuće paučina otkriva tajne jedne starine, koja je ostala skoro nedirnuta od prije 110 godina. Sve je u jednoj prostoriji, a vrata se nalaze sa sjeverne i južne strane. U sredini su verige, a u ćošku očuvan kadanj za brašno, grebeni, klepac i drugo.
Tavanice nema, a gore su drvene čađave pregrade-rogovi i grede gdje se nekad sušilo meso i slanina, kao i kože od divljih i domaćih životinja.
Suprotno od ognjišta je prostor gdje se boravilo u kući, a sa druge strane nad podrumom je omanja prostorija za odjeću i druge predmete. Pored ognjišta su spavala sva čeljad koja su se redala jedna do drugog na slamu. Bilo ih je nekad u kući više od dvadesetpet.
– Mene je čudilo, kako se ljudi u kući nisu smrzavali od hladnoće, jer kad je bilo ognjište upaljeno obično su vrata otvarana, zbog dima. Ipak, kažu da je od vatre bilo toplo u kući pored ognjišta, kazuje Savo Erić.
On kaže, da mu je djed govorio kako su na ognjište volovima dovoženi veliki panjevi, pa se vežu i navuku pored ognjišta kroz dvoja vrata. Panj je danima tinjao pored ognjišta. Onomad, pričao je djed, bilo je mnogo odmetnika koji su pljačkali svoj narod, a nailazile su i razne vojske, žandari i drugo. Tako, ako bi se ugledali s jedne strane vrata bježalo bi se uvijek na ona druga vrata.
Starješina je bio glavni za sve u kući, pa i za određivanje kazne za nestašne članove zajednice, koji su znali obiti vajat i pokupiti slatki skorup ili kajmak.
Ljeti je u kući ostajala domaćica sa djecom, koja ih je pazila i spremala hranu za mnogobrojne članove porodice, koji su radili na njivi ili čuvali stoku.
Zimi bi se svi okupljali oko ognjišta. Žene bi prele, češljale vunu i radile neke druge poslove, a muškarci bi se zabavljali u raznim igrama.
Zajednički su ručavali i večerali svi članovi sjedeći na zemlji uz siniju, kako bi se porodična zajednica u molitvi sjedinjavala i uzajamno poštovala.
Savko Pećić Pesa
