Vijesti Magazin Planinar Marko Lazarević posjetio Maroko: To je zemlja u kojoj kao da...

Planinar Marko Lazarević posjetio Maroko: To je zemlja u kojoj kao da putujete kroz vrijeme – FOTO

1

Naš sugrađanin Marko Lazarević sredinom oktobra boravio je u Kraljevini Maroku, a tokom višednevne posjete popeo se na Tubkal, najviši vrh Velikog Atlasa i samog Maroka, te upoznao raznolikost ove egzotične sjevernoafričke države.

Marko se planinarenjem bavi aktivno već pet sezona, a za sebe će reći da u svom hobiju i nema posebne planove.

Nekako dopuštam da se stvari odvijaju koliko je moguće spontano i uživam u tome, pa me tako put i odvede na drugi kontinent u Maroko na planinarsku ekspediciju u organizaciji Planinarskog saveza Republike Srpske, započinje priču o svojoj posljednjoj avanturi.

Markova jedanaestodnevna avantura započela je praktično na Šešlijama, gdje se pridružio 22-članoj ekspediciji koja je 4,5 časovnim letom iz Budimpešte stigla u Marakeš. Iako oblačna, poznata turistička destinacija dočekala ih je sa toplih 35 stepeni Celzijusovih i u sred oktobru.

Dok smo se vozili od aerodroma moj prvi utisak je da je sve u tom dijelu Maroka crveno, od zemlje pa do građevina, kao na Marsu. Nakon pređenih 100 km ka jugu dolazimo do sela Imlil, koje se nalazi na nadmorskoj visini od nekih 1.700 m, a nakon prespavane noći, već ujutro krenuli smo na uspon dug 20 km do planinarskog doma “Les Mouflons” na nadmorskoj visini od 3.200 m, priča Marko.

Narednog dana, u nedelju (13. oktobar), ekspedicija je rano ujutro, po vjetrovitom vremenu, krenula na uspon ka najvišem vrhu Velikog Atlasa.

Sa svitanjem počinje da pada i kiša koja ubrzo prelazi u led, a naš uspon ka vrhu prati i jak vjetar i snijeg. Nešto iza 11 časova po sniježnom i vjetrovitom vremenu izlazimo na Tubkal koji se nalazi na nadmorskoj visini od 4.167 metara. Svi koji smo krenuli na uspon smo se i popeli, ali ostaje žal što je vrijeme bilo loše pa sa vrha nismo vidjeli dalje od par desetina metara. Na vrhu sam ostavio kamen koji sam ponio sa sobom iz Dervente, a uzimam drugi kao uspomenu, opisuje dervenski planinar, dodajući da sam uspon i silazak nisu tehnički prezahtjevni.

Uslijedio je povratak u Marakeš i početak boravka ekspedicije u Maroku kao “klasičnih” turista. Iako ga nije impresionirao, grad je to u kojem se ima šta vidjeti, a njegovi stanovnici u dobroj mjeri govore engleski, što je pozitvna stvar za strance, kaže mladi pustolov. Nakon boravka u Marakešu, preko Kazablanke, planinari iz Republike Srpske otisnuli su se na 350 km dug put vozom kroz polupustinjske predjele do glavnog grada Rabata.

Rabat se nalazi na Atlanskom okeanu i razlikuje se od Marakeša, klima je drugačija, kiša mnogo češće pada pa je i grad mnogo zeleniji. Taj dan kada smo stigli zabilježio sam predivan prizor zalaska sunca na Atlantiku, u kojem sam se i okupao. Za razliku od Marakeša, vrlo je teško pronaći nekoga ko barem osrednje govori engleski jezik, s obzirom da su službeni jezici su berberski i arapski, dok francuski govore uglavnom svi Marokanci, otkriva Lazarević.

Osam dana boravka u Maroku proradio je njegov avanturistički duh pa je samoinicijativno na jedan dan otputovao u 250 km udaljeni Tanžer, grad koji se nalazi na Gibraltarskom moreuzu i koji mu se najviše svidio.

To je grad u kojem gubim osjećaj da sam u Maroku, kojeg krase velike staklene zgrade, ogroman kej na Atlantiku, široke ulice, mnogo zelenila, na sve strane su Evropljani, a sa druge strane obale Španija. Dobijam želju da trajektom pređem u Kadiz no od te ideje odustajem jer sam imao pravo samo jednog ulaska u Maroko, pa se više se ne bih mogao vratiti. Uskoro odlazim do jednog manjeg mjesta na uzvišenju sa kojeg se pruža veličanstven pogled na Gibratarski moreuz i Španiju. Nije bilo teško zaključiti da se nalazim u elitnom naselju, kako zbog samih građevina i automobila koji se tamo voze, tako i zbog toga što “običan” svijet od policije koja tu patrolira ne može ni da mu priđe, dok ja kao bjelac nisam imao problema, sumira svoje utiske Dervenćanin.

Maroko impresionira nevjerovatnom prirodom, prizorima lijepih planina sa jedne i Atlantika sa druge strane, dijelovima punim zelenila naspram pustinjskih krajeva nepreglednog žutog/crvenog prostranstva, kao i ruralnim krajevima u kojima kao da je vrijeme stalo, naspram monumentalnih futurističkih građevina. Sve to vam daje osjećaj, opisuje Marko, kao da putujete kroz vrijeme.

Najviše su me iznenadili ti kontrasti. Npr. Maroko ima ultra modernu željeznicu kojom putujete brzinom od 320 km/h, vojsku sa vrlomodernom opremom, dok istovremeno možete vidjeti ogroman broj ljudi koji žive u ekstemnom siromaštvu koje kod nas ne možete vidjeti. Veliki je taj jaz između bogatih i siromašnih. Iznenadilo me i što su vrlo liberalna država kada su u pitanju turisti, jer oni mogu da rade praktično šta god hoće, pa me i ne čudi što Evropljani vole da idu tamo. Takođe, zemlja je i prilično sigurna jer bukvalno na svakom koraku možete vidjeti vojsku i policiju, a upućeni kažu da ih u civilu ima mnogo više, prenosi svoje impresije ovaj avanturista.

Sa druge strane razočarenje je što su Marokanci ekološki neosvješteni pa smeća ima bukvalno na sve strane, saobraćajna kultura je na niskom nivou do te mjere da prelazak na pješačkom prelazu može biti prava lutrija, a lično su mu naporni i na strance naročito nasrtljivi trgovci koji ne odustaju od prodaje i beskrajnog cjenkanja.

Kulturološke razlike su velike, prvo što se primjeti jeste način oblačenja i jezik. Taj berberski jezik koji se u Maroku govori ne samo što nema nikakve veze sa bilo kojim evropskim jezikom nego je potpuno drugačiji i od aparskog jezika. Ono što je meni zapalo za oko jeste da kada se muškarci međusobno pozdravljaju oni se poljube u obraz, a što bi kod nas bilo u najmanju ruku čudno. Muškarci i žene se ne dodiruju prilikom pozdrava, a i inače se vidi snažan uticaj islama u njihovoj kulturi. Takođe i prehrambene navike su im drugačije nego kod nas, jedu dosta žitarica i malo mesa, ističe Lazarević.

Dobra vijest za sve one koji bi željeli posjetiti Maroko da se radi o pristupačnoj zemlji, ali vas očekuju i dosta komplikovane procedure dobijanja viza.

Maroko je povoljna zemlja čak i za nas koji dolazimo iz evropskih zemalja sa nižim standardom. Ono što se u Maroku proizvodi je prilično povoljno, dok su uvozni proizvodi nešto skuplji, mada ne previše. U Maroku su zaista skupe cigarete i alkohol, a to me ni najmanje nije pogađalo. Sa druge strane meni je teže palo završiti te detalje oko dokumentacije nego popeti se na Veliki Atlas. Za građane BiH je nadležna ambasada u Zagrebu pa se tamo i ide po vizu. Potrebno je prikupiti dosta dokumenata i ovjera raznih vrsta, a iako sama viza košta 20-ak evra kada se uračunaju svi ostali prateći troškovi cijena je oko 150-200 KM osobi, otkriva Lazarević, zahvalivši se ljudima iz Planinarskog saveza Republike Srpske jer su upravo oni podnijeli najveći teret oko organizacije puta i oko rješavanja dokumentacije.

Planinarenjem se bavi pet godina

Tokom pet godna od kako se bavi planinarenjem Marko je, između ostalog, učestvovao na planinskom ultra-maratonu na Kozari, u okviru kojeg je prešao 76 kilometara, osvojio je najviši vrh italijanskih Dolomita Marmoladu visok 3343 mnv, a najzahtjevniji podvig do sada Marko je imao prošle godine kada je punih 17 dana u niz planinario i tako testirao svoje granice.

Derventa Cafe

This poll is no longer accepting votes

Koga ćete podržati na izborima za načelnika opštine Derventa?

1 komentar

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Derventa Cafe. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja, provociranja i drugih oblika neprihvatljivog ponašanja.

Portal Derventa Cafe zadržava pravo da obriše komentare bez bilo kakve najave i objašnjenja te da preda podatke o IP adresama nadležnim institucijama u slučaju zahtjeva.

Please enter your name here