Te ’92. proljeću se nisam radovao. Već odavno sam znao da planeri rata, ratni požar iz Slovenije i Hrvatske, planiraju da prenesu u Bosnu. Bosna je tih dana bila bure baruta, samo se čekalo da neko fitilj potpali.
Prethodnu noć sam proveo na straži, svako je čuvao svoju kuću, osmatrao kretanje noćnih svitaca, osluškivao lavež pasa, koji su svojim zavijanjem nagovještavali veliko zlo, veliko stradanje. Ujutro sam malo odspavao, valjalo se pripremiti za treću smjenu. UNIS je još radio i to punom parom, radnici su se uzdali u pobjedu razuma i dogovor političkih partija, a one su pozivale građane da se grupišu u nacionalne torove radi zaštite interesa novopečenih vođa i njihovih stranih mentora.
Čitav dan sam razmišljao ići ili ne u tu prokletu treću smjenu. Kretanje po gradu je bilo ograničeno, već poodavno je uveden policijski čas, a za vrijeme tog policijskog časa, dok su Srbi bili u kućama i podrumima, braća Hrvati i Muslimani vršljali po gradu. Noću su obilježavali kuće i stanove kako bi znali ko im je meta, kada krene čišćenje, odnosno progon Srba. Na svojim objektima su pisali SDA ili HDZ, a pojedine srpske kuće obilježavali bi sa SDS.
Naoružavanje je krenulo još prošle godine, razni su izvori šverca i trgovine oružjem, ljudi su prodavali kravu da bi pušku kupili, svi sa ciljem da štite svoju kuću svoju porodicu i tako su se svi užurbano spremali za odbranu.
Razmišljao sam tada „o Bože mili pa ko će onda da nas napada ako se svi budemo branili“.
Ma neće kod nas biti rata, još su samo oni naivni govorili, praveći se da ne čuju odjek haubica koje su odzvanjale iz pravca Broda. Za pokolj u Sijekovcu su čuli, ali u tu priču još ne vjeruju, još im je bratstvo i jedinstvo garant mira. Razmišljam o svemu, sve vidim i sve znam, a opet me neki đavo vuče da krenem u tu treću smjenu.
Negdje kod Robne kuće sretnem jednog Hrvata, mog radnog kolegu, izuzetno smo bili dobri.
– Stani Đuka trebam te nešto, prišao mi je i tiho počeo da šapće, Derventa je puna ustaša iz Zagreba, Rijeke, Broda, došli da i nas ustašluku uče, samo šuti i ne govori nikome da sam ti ovo rekao jer ode glava i tebi i meni. Da znaš i tvoja je kuća već na nišanu, skloni negdje ženu i djecu.
– O hvala ti brate i čuvaj mi se, rat je veliko zlo, kažem mu.
– Hoću Đuka, pozdravi mi ženu i djecu i jezik za zube.
Od ovog razgovora uhvati me neka jeza, nekakav strah, srce mi se u grudima uznemirilo, na trenutak sam zaboravio kuda sam krenuo. Da, sjetio sam se krenuo sam u treću smjenu. Do UNIS-a ima još dvadesetak minuta pješačenja. Grad je pun naroda, pretežno muških, kao da su žene odjednom negdje nestale. Po prvi puta u životu osjetio sam da sam stranac u rođenom gradu jer od Zelene pijace pa preko Korza, pored starog kina, zgrade Suda i SJB, nisam sreo ama baš nikoga poznatog.
Čini mi se da me je sunce ogrijalo kada sam primjetio Filipa da ide iz pravca Autobuske stanice. Bio je to fin čovjek nižeg rasta i uvijek nasmijan i raspoložen za šalu. Dobro veče, viknuo sam i zastao da ga sačekam, dobro veče odgovorio mi je i ruku pružio da se pozdravimo kao ljudi kao i uvijek do sada. Vidio sam da na njegovom licu nema više onog veselog osmijeha, a niti onog optimizma koji je iz njega uvijek zračio.
– Kako si, jesi li se naspavao hoćemo li nekako izdržati i ovu noć, upitah ga.
– Izdržaćemo Đuka kada smo sve izdržali izdržaćemo i ovo sranje akobogda, kaže Filip.
U tom momentu iz pravca stare Mehanike pridruži nam se i poslovođa Sejo.
– Dobro veče, ljudi, kako ste? Jeste li se naspavali? Valja noć izdržati i zoru dočekati, govori i Sejo.
Dobro je dok smo još zajedno, razmišljam u sebi i obli me neki ponos, obuze me neka dragost, osjećao sam se kao da koračam u novi život, u novu pobjedu, sa svoja dva rođena brata. Osjetih neku sigurnost i zaboravih na sve muke i crne slutnje koje su se nadvile nad mojom a i nad njihovim glavama. Ispred nas je išlo još samo par grupica radnika i odmah sam osjetio da će veoma teško biti organizovati proizvodnju tog 13.04.1992. godine.
Na kapiji nas je dočekao portir Hamza, ljubazno nas pozdravio i rekao nam da je pojačano obezbeđenje fabrike, a da druga smjena radi sa smanjenim kapacitetom jer se na posao nije odazvalo puno radnika radi postavljenih barikada na putevima. Ušli smo u fabriku, preuzeli smjenu, pogledali plan i program rada i ispratili radne kolege. Na njihovim licima vidjelo se da su umorni i da su bili pod stresom, a sada ih je uhvatila briga kako do kuće doći, kako proći kroz barikade na kojima je već došlo do upotrebe vatrenog oružja.
Pitali su nas kakvo je stanje u gradu? – Ma dobro je, tješili smo ih. Ušli smo u tešku i neizvjesnu noć. Tada sam radio kao kontrolor procesa proizvodnje vučenih cijevi. Filip je bio poslovođa, na velikoj vučnoj klupi radio je Slavko, a na maloj Drago, na hemijskoj pripremi Rudo, a na špic mašini Ilija, na termičku obradu je trebao doći Nade, ali barikade su zaustavile saobraćaj iz pravca Osinje, pa smo zadržali Ratkovca jer peć se ne zaustavlja tako lako.
U tom momentu pozvao me Filip u svoju kancelariju, na telefonskoj liniji bio je direktor kontrole Mato. Rekao mi je da u treću smjenu u šavne cijevi ne može doći kontrolor Ante, navodno zaustavljen je negdje na barikadi u zoni Bijelog Brda, pa me zamolio da pokrivam i šavne cijevi. Odmah sam otišao u šavne da vidim da li je Sejo uspio skrpiti postavu sa postojećim ljudima i pokrenuti proizvodnju i da mu kažem da ću ja da ih kontrolišem umjesto Ante.
Vidim da već obje linije rade, rasporedio je Sejo radnike i zadovoljan bradu gladi, ma Sejo je veliki radnik, dobar majstor. Radio bi taj sam koliko je bio zagrižen u posao. Njemačku su napustili on i Mustafa i došli da rade u UNIS.
Bio je UNIS tada jak, plate bile dobre. Vidim rade i jedne škare, na njima Mustafa, nema radnika iz Kostreša, za njih su svi putevi bili već zatvoreni. U ađustaži radi samo jedan radnik i to onaj Ajkić iz Ciganluka, taj ti je u firmu dolazio samo da proda koje rifle, šteku cigara i slično, a što se tiče posla taj se vruć vode nikada nije napio. Čujem neki dan priču o njemu, priča mi jedan ozbiljan čovjek kome mogu vjerovati, kako je taj Ajkić u kafani govorio kako sve Srbe treba protjerati u Srbiju a Hrvate u Hrvatsku, pa da Bosna bude njihova.
Odmah sam odlučio idem kod njega posao da pregledam i da mu skrešem u lice svoje mišljenje o tom njegovom zamišljenom progonu.
– Dobro veče majstore kako ide posao, upitah ga.
– Ide, ide dobro za sada, odgovori mi a onda zastade i uputi pogled prema meni.
– Ja sam ovdje večeras kontrolor umjesto Ante, Antu su zadržali negdje na barikadi, vidim da je malo zbunjen i iznenađen tom informacijom, nego da ja malo pogledam taj tvoj posao.
– Može šefe, odgovori mi, vidim vrši se hidro ispitivanje cijevi ¾“, pritisak ispitivanja trebao bi biti 80 bara, a kazaljka na barometru vrti se u zoni od 40 do 60 bara. Po zvuku mašine i po izlaznoj količini emulzije koja izađe iz cijevi nakon ispitivanja vidim da nešto nije u redu, a kao iskusan kontrolor odma sam znao i gdje je problem.
– Majstore nije ovo dobro, kažem.
– Ne znam šefe ti si kontrolor nisam ja, veli.
– Tačno, a ti si majstor i ti bi to trebao znati, kad znaš pričati da sve Srbe i Hrvate treba istjerati iz Bosne, izderao sam se na njega i to sa dobro povišenim tonom.
– Nisam ja to šefe govorio, nego ko je hoćeš reći da ja izmišljam, rakija šefe rakija,popije se koja više, reče on meni.
– Čuješ li ti mene, nije vrijeme da se svašta priča i da se širi nacionalna mržnja, vidiš kakvo nas je zlo spopalo, a ti još vatru podpaljuješ, stid te bilo, vidim da je zatečen mojom reakciom i da je počeo od nervoze da se trese, nego zaustavi ti tu mašinu i otiđi dole do održavanja vidi ima li tamo neko da dođe da ti pomogne ovdje. Treba skinuti prihvatne čaure u njima imaju korpe one su sada pune špene i mulja, te korpe treba očistiti pa kada to uradiš pozovi me biću kod Seje ili u vučenju kod Filipa ili u u svojoj kancelariji.
– Dobro šefe, odgovara.
Krenuo sam u magacin gotovih proizvoda da vidim kakvo je kod njih stanje, oni preuzimaju gotove proizvode iz šavnih i iz vučenja, te iste sortiraju i odlažu u magacin. Magacin je pun robe i teško je naći mjesto za svaki sledeći bunt koji dođe iz proizvodnje, otprema je zaustavljena, kamioni se ne tovare jer je jedan kamion zaustavljen na barikadama dole negdje kod Odžaka.
U skladištu sam zatekao samo tri radnika: Zahida, Zdravka i Marka. Dobro veče, ljudi, kako ste mi pitam ih, a vidim da mi djeluju kao pokisle kokoši. Dobro smo, odgovoriše mi svi u glas, ma kakvo dobro ali eto tako se to kaže.
– Vidim otpreme nema, kamioni se ne tovare, imate li gdje odlagati ove cijevi što dolaze iz proizvodnje, upitah.
– Slabo, odgovori mi Zahid, jedva da ima mjesta još za par buntova.
– Budite pažljivi nemojte da neko od bunta pogine bez zrna baruta, kažem.
– Ma neće, iskusna je ovo ekipa, nego ćemo mi prije pomrijeti od gladi, vidiš da će za koji sat da nam dođe i četrnaesti april, a o plati niko i ne govori. Influacija nam pojede i ovo malo siće što u džepu imamo pa nam sada i za kafu fali, reče Zdravko.
Ma koliko fali evo ja ću da namirim.
Odmah je Zahid skočio da ide po kafu u restoran, volio je taj oko kuvarica da se mota. Ode Zahid a ostadoše Marko i Zdravko. E za toga Marka nikada nisam znao da li je Hrvat ili Srbin.
– Nego Đuka, ti si pametan čovjek, započe priču Zdravko, delegat si gore u SOUR-u, vidim te neki dan i na televiziji sjediš blizu Hamdije. Nego de ti nama kaži čemu sve ovo vodi, hoće li nas prije progutati rat ili inflacija? Vidiš da plate nema, svaki mjesec se proglašava udarnim, proizvodnja i otprema je veća od pet hiljada tona, a para nigdje.
– Pare su u Sarajevu, odgovori Marko, a rat, rat nam je već na pragu, vidite ove barikade.
– Ja sam jedva na posao došao, zabrinuto potvrdi Zdravko.
– Reći ću ja vama svoje mišljenje, nije problem, nego moramo malo da sačekamo dok se Zahid vrati, da budemo svi u punom nacionalnom sastavu, konačno sam uspio da izazovem osmijeh kod svoih sagovornika, prijala im je ova moja šala.
U tom momentu vraća se Zahid sa kafama, vidim kupio nam je i po sokić, nakusurao nekako. Djeluje mi opušteno, veseo je.
– Ljudi, znate šta, obećala mi je Ruža ispeći par pilića, mi treba samo bonove da sakupimo pa da proslavimo večeras ovaj naš razlaz, jer već sutra ćemo aman svak na svoju stranu, kaže Zahid.
– Mi o tome već počeli sa Đukom razgovarati, a on neće bez tebe priču da počinje, kaže Marko.
Odmah sam iz džepa izvadio par bonova, izvadio je i Zdravko, Marko i Zahid svoje.
– Idi ti sa Ružom utvrdi dogovor, pa ćemo onda kafu piti i sa Đukom razmjeniti koju pametnu, reče Zdravko.
I ode Zahid, volio je taj da se muva oko kuvarica, ne znam samo da li je više volio izražene Ružine atribute ili miris hrane. Iznenadi me kako se brzo vratio, ne znam da li zbog kafe da mu se ne ohladi ili radi znatiželje da čuje moje mišljenje o ovom teškom predratnom stanju.
– Evo braćo sada smo u punom nacionalnom sastavu sada možemo popričati, mada ja nemam puno vremena. Dvije proizvodnje pokrivam, vidite i sami đavo je došao po svoje, inflacija nas je dovela do prosjačkog štapa, mada su je mnogi znali i dobro iskoristiti. Nacionalne stranke su probudile nacionalizam, strah se uvukao svima u kosti, pričam.
– Eh kada bi sutra legla plata da bar kupim vreću brašna. Vidite li vi ovo zlo, ove barikade na dobro izaći neće, progovori Marko, neće biti plate, nema više Ravlića, on dok je bio moglo se od UNISA-a dobro živjeti. Ne znam ja Đuka, a što oni smjenuše Antu?
– Duga je to priča, nije Ante podržavao Hamdiju kada je Hamdija predložio reorganizaciju i formiranje UNIS PROMET REPROMATERIJAL na nivou SOUR-a vidite šta nam se sada dešav. Radimo ko stoka, a sve pare idu gore preko njih, oni s njima raspolažu možda i naoružanje kupuju da se lakše između sebe poubijamo, rekoh.
Nastao je tajac, neko je uzeo gutljaj kafe, neko gutljaj soka, ali iznenada tu kratku tišinu prekinula je izuzetno jaka eksplozija. Razbježali smo se kao zečevi, otišao je svako za svojim poslom, a nakon par minuta dobili smo informaciju da je jedna granata pala negdje u rejonu Markovca. Mene je moj posao odveo u vučenje i tamo se vodilo računa o nacionalnoj zastupljenost, kao i u svakom segmentu društva u već bivšoj nam zajedničkoj držav.
Dobro veče majstore, dobro veče, odgovori mi Drago i skide rukavicu da se pozdravimo stisnuli smo ruku jedan drugome i gledali se u oči sve dok i njemu i meni suze nisu krenule niz lice.
Nisam ga ništa za posao pitao.
– Nego, kakvo je stanje gore na tvom brdu, upitah.
– Katastrofa, kroz suze mi je odgovorio, s desne strane iz pravca Bišnje Hrvati me drže na nišadu, a Srbi iz pravca Osojaca. Gdje ćemo mi Galcijani u ovom ratu završiti Bog zna. Kako si došao na posao, priupita me.
– Pješke, prodao sam „moskvića“ da uselim u kuću, kupio malo nekog namještaja, zborim.
– Neka si, ne vole oni „moskvića, sada bi ti prvi bio na nišanu. Možeš ujutro sa mnom, moj „fićo“ je odmah ondje ispred kapije, sačekaću ja tebe, kaže Drago, a ja mu potvrdno odgovaram.
Sa hemijske pripreme Rudo mi maše rukom, zove me da dođem.
– Dobro veče brate Rudo šta ima kod tebe, upitah ga. Kada sam mu rekao brate prišao mi je i zagrlio, osjetio sam kako plače u mom zagrljaju kada smo se u oči pogledali. Suze su nam se već kotrljale niz lice, kupio sam nam kafe da zajedno popijemo još večeras, a sutra Bog zna gdje ćemo.
U tom momenu pridruži nam se i Ilija sa špic-mašne. Odmah sam napravio šalu, kako bih razbio tu gorčinu i taj izliv emocija.
– Znaš li ti Ilija onaj vic kada su se Huso i Haso potukli sa svojim komšijama, pa kada su „popušili“ batine, govorili su lako je njima, njiha su dvoica a ja i babo sami? Tako sam sada i ja sam, ali ipak sva troica suze dijelimo.
Ispili smo kafu i pozdravili se kao da smo znali da se više nikada vidjeti nećemo. Vidim, iz svoje kancelarije je izašao Filip i rukom mi pokazuje da dođem do njega. Odmah sam krenuo i dok ulazim kod njega još brišem suze s lica.
– Šta je Đuka, ko te toliko rasplakao, pita.
– Ma bratstvo i jedinstvo Fićo, večeras se opraštam od svoih radnih kolega, a sutra Bog zna gdje će nas put odvesti.
I dok mi pijemo kafu i ćaskamo na vratima se pojavi Sejo, došao po Filipa da ga vodi na večeru dole u magacin, Ruža je ispekla onih par pilića.
Ja odoh sa Sejom obići malo njegovu proizvodnju, a dok se krećemo prema velikoj liniji, Sejo mi priča ljudi su rastrešeni, nervozni, a cjev ¾“ je vrcljiva i malo joj fali da pobjegne iz valjaka. Čini mi se da treba povećati progib na ulaznim valjcima i smanjiti malo ugao valjaka pre varilačkog stola i zaista cijev se odmah smiri. Odlazimo zatim kod Seje u njegovu kancelariju i on odmah započe svoju priču.
– Govorim stalno ovim budalama iz SDA i ovim iz HDZ-a da ne treba napadati na JNA, a oni opet. Nas u Omeragićima niko ne dira, neću ja dizati ruku ni na Srbe ni na Hrvate ni na JNA, priča Sejo.
Vidim da jako uzrujan da je i njega obuzeo strah i panika jer se više ništa znalo nije, šta nosi noć šta novi dan. Pogledali smo u sat i po dogovoru krenuli kod Zijada na večeru. Kada smo do njega stigli sve je bilo postavljeno; tri pečena pileta, zdjela salate, friško izrezan hljeb i litra rakije i to je neko od nekuda iskopao. Marko mi je pružio flašu, prekrstio sam se tri puta, a onda tri puta potegao onako baš momački i nazdravio Seji, jer on je bio prvi do mene.
– Draga braćo moja pomolite se bogu po svom običaju i zamolimo svemogućeg da nas ovo zlo obiđe jer većeg zla od rata nema. Vidim večeras po vašim licima i po licima svih radnika da nikome do rata nije, a da će nas u rat gurnuti oni zlikovci kojima je milion sitan novac, rekao sam.
Tako je flaša krenula od ruke do ruke i svi smo željeli mir i svi smo jedni druge poštovali, uvažavavši vjerska opredjeljenja i kulturu suživota koju smo gajili decenijama. Pauza je prošla veoma brzo, a brzo smo smazali i onu piletinu, ispili i poslednju kap rakije.
Trebalo je sada zoru dočekati, radnici su svoje radne zadatke privodili kraju, a ja sam otišao u svoju kancelariju, napisao izvještaj o radu i uzeo malo da posložim alat, mjerne instrumente, stručnu literaturu, kao da sam se i s njima opraštao. Iznenada mi je na vrata pokucao Zdravko.
– Đuka nije dobro, ovo obezbeđenje što nam Hamza reče da je pojačano, to nisu naši ljudi to su Hrvatsko-muslimanske snage, znači mi smo u obruču. Samo još treba da nas zarobe, priča.
Hladan znoj je probio je i mene i njega. Samo da se izvučemo iz ove treće smjene, počeli smo minute odbrojavati, samo da radno vrijeme istekne. Skinuo sam mantil, obukao jaknu i krenuo, krenuo je sa mnom i Zdravko. Da mi je da Drago ne ode i zbilja Drago je već upalio svoga „fiću“ (volio je da se hvali kako kreše od prve i kako uzvuče uz Dželinjak i po najvećoj zimi).
Dok je on meni fiću hvalio, razmišljao sam kako li će proći oni Srbi što su jutros u prvu smjenu došli, a došli su oni najpošteniji, oni koji su još vjerovali u bratstvo i jedinstvo, oni koji od nosa dalje vidjeli nisu, oni naivni. Dok sam o tome razmišljao ni primjetio nisam da smo već stigli do Doma Vojske. Drago je zaustavio auto, a ja sam izašao i zaželio mu laku noć, kako smo to mi imali običaj da se zezamo na povratku iz treće smjene. Drago je preko Dželinjaka otišao za Kukavice.
Više ga nikada vidio nisam, a ja kada sam njegovog „fiću“ ispratio i uputio pogled prema Domu Vojske primjetio sam grupu crnokošuljaša. Brzo sam pogled skinuo sa njih i nastavio put ka Korzu. Tijelo mi je počelo da drhti od straha koji me u trenu obuzeo, sreća brzo sam stigao na Korzo, vidim da je već prodavnica otvorena, ušao sam i odmah s vrata trgovkinji doviknuo „Dobro jutrooo!“ i odmah sam uzeo korpu i u nju ubacio dva hljeba, jedno mlijeko, par pašteta, koji narezak i u tom momentu primjetim na rafi i crne pletene kape, uzmem i nju stavim u korpu stavim i dva para čarapa.
Dođem na kasu i kažem kucaj prvo ovu kapu, a ja ću odmah da je stavim na glavu, mada sam uvjek gologlav hodao i bio sam svima poznat po ovoj ćelavoj glavi, mislim u sebi da prikrijem malo svoj identitet.
– Pa jeste, baš je jutro svježe vidim ja da ti drhtiš od hladnoće. A kakvo je stanje gore kod Rabića na barikadi, je li i Jure bio s tobom?
– Dobro je, jeste, bili smo skupa, vidim ja da me mjenja s nekim, a čim sam platio odmah sam izašao i krenuo prema pošti, međutim i tamo sam primetio grupu ljudi u crnim uniformama, pa sam odlučio da skrenem u sporednu ulicu, da prođem iza Dervenćanke, pa pored Centra za socijalni rad i Templa na Kalenderovački put. Znao sam da moram zaobići Srpsku varoš, jer je ta varoš cilj ovih crnokošuljaša i ne znam šta se noćas dešavalo.
I dok razmišljam kako ću živ do kuće doći iznenda je pisnula je granata i ubrzo pala negdje tamo iza Vatrogasnog doma. Odmah sam se bacio u kanal, zalegao sam iza jednog stabla u očekivnju sledeće. I zaista nije prošlo par sekundi i druga je sastavila, čini mi se da se uzdrmala sva Derventa i odmah posle ove eksplozije uz moje tijelo prikupio se i nečiji pas, vjerovatno neke srpske porodice koja se te noći izvlačila iz okruženja, pa su puštali svoje pse da dušmansku vojsku na lancu ne dočekaju.
Od jednom se ispred mojih očiju pojavila žena koja je trčala je prema podrumu u zgradu.
I Žućo i ja smo potrčali za njom i nas dvojica smo ušli i skupili se u jedan ćošak. U podrumu je bilo mračno i vidim da je već pun starijih ljudi žena i djece. Granata je svima utjerala strah u kosti izazvala gnjev i revolt.
Spustila se malo prašina i primjetio sam da tu nema mjesta za mene ni za moga Žuću; neki krupan glas je iz rulje progovorio „jebem li im mamu četničku pobićemo ih gore nego 41-e“; tom momenu u meni je proradila neka ironija i odmah sam ovaj podrum nazvao Podrum bratstva i jedinstva. Sreća moja što je treća granata pala u neposrednoj blizini; popucala su stakla, prašina se nabila u podrum i jauk je nadjačao sve psovke, što smo Žućo i ja iskoristili da se izvučemo iz Podruma bratstva i jedinstva, da pretrčimo pored Centra za socijalni rad i da se sakrijemo u žbun kod Templa.
Uh kako mi je tada bio sladak gutljaj vode koga sam popio onako iz šaka. Jednu prepreku smo savladali, sada treba doći do kuće u Potočanima gdje su većinsko stanovništvo Muslimani. Hasan mi je prvi komšija, ne bojim se ja Hasana, znam da on nije nacionalista, on je bio veliki materijalista prije bi te on za marku ubio nego za vjeru – u to sam bio ubijeđen.
Trebalo je proći i pored Marunica, oni su bili na lošem glasu i čuo sam da oni sa snajperima kontrolišu put prema Kalenderovcima. Žući sam otvorio jednu paštetu, smazao ju je iz jednog poteza; drago mi što i on ide sa mnom nekako sam hrabriji. Valjalo je sada pretrčati put od oko 200 metara, ma samo do kontajnera koji stoji na raskrsnici Kalenderovci-Potočani.
Odluka je pala, čim se oglase nove granate trčimo da vidimo ko je brži Žućo ili ja. I uspjeli smo. Ja sam odmah zalegao iza kontajnera, znao sam s koje strane mi preti opasnost, privukao sam bliže sebi par kartonskih kutija da se malo maskiram, ali Žućo nije htio u zaklon. On je nešto njuškao, nešto je tražio za jelo pa sam mu otvorio još jednu paštetu, a on ju je progutao i nastavio da trčkara okolo.
U jednom momentu Žućo je skiknuo i pao, čuo se i prigušeni pucanj. Beoma brzo je iskrvario i samro. Ja iz zaklona nisam mrdao, samo mi još jedna granata treba pa da pretrčim raskrsnicu i krenem uz Potočane i da krenem prema svojoj kući. Ležao sam iza kontajnera čini mi se duže od sat vremena.
Hiljadu misli mi je kroz glavu prošlo, strepnja i strah, želja za životom, briga za porodicu, djeca su mala, žena nemoćna, šta li je noćas bilo sa njih. Tada su granate ponovo zazviždale i dok svi bježe u sklonište ja trčim, trčim prema kući i uspio sam. Hvala Bogu, evo me stigao sam. U Hasanovom voćnjaku između njegove i moje kuće stajala je grupa ljudi, vidim sve svoje komšije Srbi i Hasan je s njima sa dvogledom gledaju u pravcu Kukavica, a gore kolona vozila i vojska.
– Ljudi nije ovo JNA ovo su ZENGE, ovo je HOS, crnokošuljaši, povika Hasan.
Odmah smo odlučili da se povučemo prema Kalenderovcima da nam i taj put ne presjeku, pa da ne ostanemo u okruženju kao Srbi na Čardaku. Nije se imalo vremena da se pakuju neke stvari, već onako upola goli i bosi ugurali smo žene i djecu u auta od Zdravka i Živoina Lejića i krenuli tražeći spas i zaštitu od pokolja u srpskim selima.
Zdravko Sarić je ostao s Hasanom tražeći razgovor s komšijama Hrvatima i Muslimanima, ne shvatajući da će na taj način ugroziti svoj a i Hasanov život.
“Treća smjena” – odlomak iz knjige “Godine rata” Đure Čavića
