– Životni tempo u Americi je dosta dinamičan, iznenadila me i potpuno drugačija kultura, dok hrana nije ni slična našoj, prvi su utisci o životu „preko bare“ mlade umjetnice Sare Bogdan, Dervenćanke koja privodi kraju drugu godinu studija slikarstva na Fakultetu umjetnosti Univerziteta Hartford u glavnom gradu američke savezne države Konektikat.
Svoje radne dane provodi uglavnom u slikarskom studiju, radeći na projektima za fakultet. U kampusu vlada prijatna atmosfera u lijepo uređenom ambijentu, tako da Sara slobodno vrijeme provodi družeći se u parku i uživajući u prirodi, dok istovremeno traži nove inspiracije za svoja umjetnička djela.
– Što se tiče šansi za usavršavanje, Amerikanci mnogo ulazu u umjetnost i potrebna sredstva za rad. Fakultet mi je omogućio da se oprobam u novim tehnikama koje vjerovatno nikada ne bi imala priliku da upoznam odjednom u BiH, a to je skulptura, film, kao i fotografija. Radila sam na mašinama za drvo i metal, klesala u gipsu, dok smo filmsku praksu izvodili u profesionalnom studiju za snimanje filmova. Slikarstvo je interesantan program koji pruža širu edukaciju o različitim vrstama umjetnosti, sabire utiske mlada Dervenćanka.
Sara je na polju fotografije bila pohvaljena kao student koji najbolje pristupa zadatku, tri puta je izabrana na Dekanovu listu (Dean’s List) među studentima koji su tokom semestra ostvarili veoma dobre rezulate na svojim poljima obrazovanja.
– Ostvarila sam jako dobre konakte sa svojim profesirima, koji me podržavaju i podstiču moj rad, a ostvarenja na odjelu slikarstva su vrednovana kao iznadprosječna u mojoj grupi, ponosna je Bogdanova.
Svoju punu kreativnost Dervenćanka je predstavila kroz djelo „Izdaja“, nastalo kao projekat za čas skulpture. Uslov bio neobičan – da se „rad“ može obući.
– Sve što je vidljivo na mojoj fotografiji je ručno pravljeno. Rogovi na glavi i maska su od gipsa, „rupa od metka“ na prsima je od boje i lijepila, a haljina ručno pravljena od posteljine. To mi je bio prvi bliži susret sa skulturom, a uspjela da prenesem emocije kao osjećaj izdaje. Inspiraciju sam crpila iz meni veličanstvenih životinja, u ovom slučaju je to bio jelen i njegovi rogovi koji me čine drugačijom i služe kao vid oružja za borbu, opisuje svoj zanimljiv rad mlada umjetnica.
Malo je poznato da je Sarina velika želja bila da postane veterinar, s obzirom da je veliki ljubitelj životinja.
– Dok sam maštala o veterinarskom poslu uporedo sam gajila i ljubav prema umjetnosti i usavršavala svoje sposobnosti uz oca Sašu koji mi je bio veliki uzor na tom polju. Kako je vrijeme odmicalo shvatila sam da sam preemotivna za posao veterina, a osvajanje nagrada i izlaganje radova u međuvremenu je doprinijelo da shvatim da je moj životni poziv ipak umjetnost, priča Sara, dodajući da njeni budući planovi zavise od završetka školovanja, ali da je njena želja da nastavi rad u umjetnosti.
Inspiracija
Sarina djela su uglavnom inspirisana ljudskom figurom u jedinstvenim kombinacijama životinjama.
– Moja umjetnost je karakteristična po jačem koloritu i upotrebi figura koje interaktuju međusobno ili tjelesno iskazuju određenu emociju. Tragovi kista na platnu i tekstura se ističu kao i jasan kontrast tame i svjetlosti. Još uvijek se pronalazim u stilu i tematici kroz vježbe i zadatke koje obavljamo u sklopu nastave. Uljane boje i akril su dvije tehnike koje su najviše zastupljene, a meni i omiljene. Često kada slikam i osjetim miris terpentina, sjetim se oca i vremena koje sam provodila slikajući sa njim, priča Sara.
Odlazak u Sjedinjenje Američke Države
Za nastavak Sarinog obrazovanje u SAD-u su najzaslužniji sekretar SŠC „Mihajlo Pupin“ Branislav Đekić i njegova sestra Radenka Đekić Marić, inače 17. predsjednik Univerziteta u Konektikatu i jedno od dobro poznatih imena u svijetu nakue, naročito kada su u pitanju inovacije.
– Gospođa Radenka Marić i njena porodica me dovela pod svoje krilo i odlučila da pomogne, zahvaljujući čemu sam nastavila svoje studije u SAD. Gospođa Radenka je jedna izuzetno uspješna žena, a ona i njena velikodušna porodica su me primili kod sebe i bez njih ja nikada ne bih postigla što sam sada. Odlazak od kuće nije bio lak, jer sam vezana za Derventu gdje sam rođena i provela svoje djetinjstvo, u kojoj sam ostavila meni voljene i vrlo drage ljude. Ali, po završetku školske godine uvijek se rado vraćam i posjećujem rodni kraj, ističe Sara.
Derventa Cafe
