U velikoj dvorani Napretkova doma u Derventi prošle subote održana je književna veče posvećena velikom književniku Muhamedu Kondžiću rodom iz Dervente, čime je, u organizaciji Hrvatskog kulturnog društva Napredak Derventa, na skroman način obilježena 90. godišnjica njegova rođenja.
O književniku Kondžiću, koga su u Derventi poznavali pod nadimkom Hakija, i izrazito tragičnim okolnostima njegova života i njegovim vrhunskim djelima, romanima i pripovijetkama, govorili su književnici Željko Ivanković iz Sarajeva i Željko Grahovac iz Zenice, u kojoj je Kondžić proveo najveći dio svoga života, svoga stradanja i književnog stvaranja.
– Oni su Kondžića predstavili kao jednog od najvećih modernih književnika na prostoru bivše Jugoslavije, čovjeka koji je u malo vremena stvorio velika i značajna djela u čijem fokusu je bio čovjek pojedinac, bez obzira ko on bio, sa svojom sudbinom i svojim životnim teretom s kojim se mora sam nositi i boriti. Željko Grahovac je donio zbirku Kondžićevih pripovijetki, koju je nedavno izdala zenička biblioteka, saopšteno je iz HKD “Napredak”.
Dva odlomka iz Kondžićevih pripovijetki interpretirao je pred okupljenom publikom mladi glumac Almir Nakić, član glumačke sekcije “Napretkove” podružnice iz Zenice, a događaj su svojim muzičkim nastupom oplemenili profesorica Muzičke škole u Derventi Valentina Šatara i učenica 3. razreda Mirjana Jovičić, koje su na klaviru izvele kompozicije „Indijanska serenada“ Marte Mier, „Etuda br.11 op.29“ Henrija Bertinija i Debussyjevu kompoziciju za klavir „Na mjesečini“.
– HKD “Napredak” Derventa organizovao je književnu veče u čast Muhameda Kondžić koji je bio član “Napretka”, učesnik Napretkove skupštine kojom je obnovljen rad udruženja 1990. u Sarajevu, ali i zato što je rođen tako blizu Napretkova doma u Derventi, ističu.
O Kondžiću
Muhamed Kondžić rođen je 1932. godine u Derventi. Kao dječak doživio je maltretiranja ustaške policije zbog lažne optužbe da je ukrao papire iz gradske arhive, što je učinio upravo onaj koji ga je lažno optužio, a več kao petnaestogodišnjak morao je gledati kako mu partizani u dvorištu, pred majkom ,strijeljaju brata koji se iz partizana, kamo je bio dobrovoljno otišao, zbog obolijevanja od tifusa vratio kući na liječenje pa se više nije vratio u jedinicu.
Bio je izrazito nadaren te je osnovnu školu i gimnaziju završio odličnim uspjehom, a potom i studije jugoslovenskih književnosti i jezika. Nekoliko godina radio je kao učitelj i profesor u derventskim školama, ali to je brzo napustio i posvetio se novinarstvu. pa je, između ostalog, bio novinar Derventskog lista i dopisnik sarajevskog Oslobođenja.
Kad je u Oslobođenju objavio niz članaka pod naslovom „Koga kriju knjige dugovanja“, o malverzacijama u Zemljoradničkoj zadruzi u Vitezu, neko „važan“ našao se pogođenim i zbog toga je novinar izgubio posao, a kad se s pravom žalio na tu nepravdu, osuđen je na tri i po godine zatvora pod optužbom za neprijateljsko djelovanje prema državi i narodu.
Odležao je sve dane svoje osude. Pomilovanje, za koje je trebalo samo napisati molbu, principijelno je odbijao, jer nije mogao moliti da mu se oprosti nešto što nije učinio i za što nije kriv.
Dok je bio u zatvoru, malog sinčića pregazio mu je automobil i na sprovodu mu je morao biti s lisicama na rukama. Od čemera i tuge, žena mu se bacila sa zeničkog nebodera i ubila se, a njemu nisu dozvolili ni da dođe na sprovod. Vlasti su mu ubrzo, zbog toga što više nije obiteljski čovjek, oduzele društveni stan i on je, nakon izlaska iz zatvora završio na ulici.
Gotovo tri godine proveo je po zeničkim parkovima i ulicama, a zimi bi se sklanjao u šahtove kojima su prolazile cijevi gradskog grijanja. U tim i takvim uslovima svoju nesreću i tugu liječio je pisanjem po rokovnicima i drugim papirima koje je morao nosati sa sobom.
Kad je sarajevsko Oslobođenje jedne godine na svom redovnom godišnjem anonimnom konkursu za najbolju pripovijetku objavilo šifre izbora prvog, drugog i trećeg najboljeg teksta koji su te godine izabrali, ispostavilo se da su sva tri teksta bila djelo Muhameda Kondžića. Nagrada nije javno dodijeljena zbog intervencije ondašnje političke policije, ali je to bio početak interesa javnosti za Kondžićevo stvaralaštvo.
Od tada pa do svoje rane smrti 1996. Godine Kondžić je napisao i objavio sva svoja književna djela: romane „Noć nema svjedoka“ (1979.), „Silicijum front“ (1982.), „Žive Muke“ (1983), “Ham-Dagova osveta“(1984.), „Uvježbavanje boli“ (1988.), „Limeni lijes za Salcburg“(1989.) i zbirkepripovjedaka „Sužnji“(1991.) i „Pletači krletki“.
Iz protesta protiv rata iznio je 1994. godine iz svoga stana sve svoje knjige i zapalio ih javno pred zeničkom bibliotekom, a dvije godine iza toga preminuo je i na sprovodu su mu (po njegovoj želji) bili samo radnici koji vrše ukop.
Derventa Cafe
