Navršilo se deset godina od kada nas je napustio Miroslav Mika Mikerević iz Dervente, ratni heroj i rukometni entuzijasta i, prema riječima sagovornika “Glasa”, veliki čovjek, koji nikada nije potencirao djela koja je ostavio iza sebe jer je smatrao da su ona bila njegova dužnost.
Mika je na Bogojavljenje 2014. godine izgubio bitku sa teškom bolešću iako je tokom života znao samo za pobjede. Ostaće upamćen po tome što je u aprilu 1992. godine spasio 38 srpskih vojnika zarobljenih u vojnom objektu “Rabić” kod Dervente bez upotrebe sile, metka ili žrtve, za šta je odlikovan najvišim vojnim priznanjem Republike Srpske – Ordenom Milana Tepića.
Ovog heroja su izuzetno poštovali i pripadnici neprijateljskih vojski, a pojedini vojnici sa kojima se Mika gledao “preko nišana” u prethodnom ratu, došli su mu čak i u posjetu, u trenucima kada je bolest uzela maha, što je, kako kažu njegovi saborci, još jedan od dokaza o kakvom se borcu radilo.
Pored vojnih, pamtiće se i Mikini sportski uspjesi, jer je baš zahvaljujući njemu rukomet u Prnjavoru i Derventi otrgnut od zaborava i podignut na viši nivo.
Iako poznat po svojim mnogobrojnim vojnim i sportskim pobjedama te kao čovjek koji nije prihvatao poraze, ovaj veliki borac izgubio je u januaru 2014. godine najvažniju bitku – onu za život. Od trenutka kada mu je dijagnostikovan tumor, Mika se borio svom snagom, ali je zloćudna bolest ipak bila jača. Mikin grob u selu Donja Lupljanica kod Dervente, pored porodice i prijatelja, obilaze i njegovi nekadašnji saborci, te članovi Rukometnog kluba Sloga Prnjavor, u kojem je bio angažovan kao trener.
U narodu on će ostati posebno zapamćen po herojskom djelu koje je učinio na početku građanskog rata u BiH kada je iz opkoljenog skladišta naoružanja „Rabić“ izvukao i spasio 38 srpskih vojnika na zadatku, a koji su bili okruženi suparničkom vojskom. Pošto su svi bili iz prnjavorske opštine i nisu poznavali teren u okolini Dervente, Mika ih je u toku noći izvukao kroz žicu i prečicama doveo do slobodne teritorije.
Bez sile, metka i žrtve, potpuno perfektno i briljantno, uvijek su naglašavali njegovi saborci.
Podvig
“Zelene beretke”, “zenge” i HOS-ovci sa oko 300 pripadnika okružili su 10. aprila 1992. vojni objekat “Rabić” kod Dervente i vojnike u njemu. Komandi garnizona JNA nisu dozvolili da opkoljenim vojnicima dostavlja hranu te su tražili predaju objekta i ljudi. Suočeni s neprijateljskim okruženjem, kako je vrijeme prolazilo, vojnici su sve više vjerovali u to da su žrtvovani. Međutim, straži u objektu iz komande javljaju da će ih posjetiti mladić u civilnom odijelu, teksas jakni i hlačama, koji će pokušati da ih spase, a spasilac je bio upravo Miroslav Mikerević.
Mika je krenuo ka vojnom objektu, ali je uhapšen prije nego što je stigao do “Rabića”. Znajući da je Srbin i da je bio na obuci u kasarni, pripadnici HOS-a, te “zenge” i “zelene beretke” od Mike su tražili razne podatke. U dramatičnom razgovoru, Mikerević nije dao da ga zbune. Odgovarao je ubjedljivo, pa su neprijatelji konstatovali da je “pošten i ispravan Srbin” koji može da im bude od koristi.
Obećali su zatočenicima civilna odijela i pratnju do tromeđe, ukoliko svi napuste skladište, a Miroslavu pet godina bezbjednog života u Derventi i imenovanje za komandanta grupe HOS-ovaca i “beretki” iz Bišnje i Tetime. Mika je sagovornike ubijedio da ga zanima isključivo sport, a nikako rat, u što su oni povjerovali, te su ga pustili da ode ka objektu “Rabić”, u kojem je, po dogovoru, sutradan u osam časova trebalo da bude obavljena primopredaja ljudi i opreme.
– Mi njemu ništa nismo vjerovali, opisuje u razgovoru za “Glas Srpske” susret sa Mikom jedan od vojnika iz pomenutog objekta, Prnjavorčanin Miroslav Miladinović Ćiro.
On kaže kako Miku nisu poznavali do tog dana, a da je njegov dolazak sa ljudima koji su ih držali na nišanu kod njih stvorio nepovjerenje iako je govorio kako je došao da im pomogne.
– Bili smo opkoljeni i nismo znali šta da radimo, izgubili smo vezu sa komandom. Tada smo i dalje bili JNA, rezerva. Iz kasarne su nas prebacili u “Rabić” da čuvamo magacine u kojima nije bilo ljudi, ali jeste velika količina naoružanja. Dok smo bili u objektu, dolazi do barikada, zatvara nam se put, prekidaju veze i spoznajemo da smo okruženi neprijateljskim vojnicima, prepričava Miladinović.
Dodaje kako u tom trenutku nisu znali šta da rade, jer nisu htjeli da se predaju, a pokušaj bjekstva bio je prerizičan jer nisu dobro poznavali okruženje.
– Bili smo naoružani do zuba, predaja nije bila opcija. Imali smo zolje, “ose”, bombe, IC uređaje. Ali svi su bili neiskusni kada su borbe u pitanju. Bili su svi hrabri, ali nisu imali susreta sa ratnim dejstvima, pa je bilo mnogo teže snaći se u takvoj situaciji. Napadali su nas po noći, po danu je sve bilo mirno. Mi smo prespojili mine, one su bile skroz oko nas, a znajući koliko oružja imamo uz sebe nisu ni pokušavali da se približe. Do pravih problema dolazi kada smo ostali bez hrane i pića, a na šta su neprijatelji i računali, prisjeća se naš sagovornik.
Jedan dan, dodaje Miladinović, on i saborci vidjeli su kako prema njima ide nekoliko pripadnika “zelenih beretki” i Mika, koji je djelovao kao da je zarobljen.
– Dolaze nam na kapiju. Mika se predstavi, ovi viču da idu na pregovore. Kaže Mika da ga je komanda poslala da pregovaramo kako bi se predali i napustili objekat. Nas trojica prihvatamo i odlazimo do njih. Sjednemo u stražaru, mi gladni, jedan donese pogače, salame i neko piće. Donio je, kaže, da jedemo. Mi gledamo i ne smijemo, bojimo se da su nešto stavili u to sve. Jedan od njihovih uze prvi da jede i pije, pa i mi onda krenusmo za njim. Zajedno dolazimo do dogovora da se predamo sutra u osam sati. Mika sve vrijeme ponavlja da je naša komanda tako naredila. Doći će, kaže, kamioni po nas u to doba i voze nas u Srbiju. Oni su mislili da smo mi iz Srbije, jer smo znali dobacivati koju psovku i dodati na nju ono “bre”. Mika po dogovoru ostaje sa nama, jer je on garant dogovora, kaže Miladinović za naš list.
Međutim, nakon što je stigao u objekat, Mika se složio sa zatočenicima da obećanjima ne treba vjerovati te su zajedno počeli da kuju plan noćnog izlaska koji su ubrzo i ostvarili. Prije proboja, u koji su krenuli oko 3.30 časova noću, objekat je miniran. Pustili su šest njemačkih vučjaka, dok su dva psa poveli. Sa sobom su ponijeli kompletno lično naoružanje, deset sanduka metaka, šest sanduka bombi, 50 “zolja” i ostalu opremu.
Miroslav ih je vodio kroz četiri linije bodljikave žice i preko tri potoka, uz dodatni pritisak, pošto se očekivala mjesečina te su morali požuriti, da ih ne bi primijetili HOS-ovci koji su se nalazili u blizini.
– On je na karti pokazao kuda bi trebalo da idemo. Najveći problem je bilo uopšte krenuti, jer je pet ili šest metara oko nas sve bilo minirano. Imali smo i pse stražare, čim se neko približavao žici oni su reagovali i mi smo to znali. Hranili smo ih i pazili, a oni nama pomogli, kaže naš sagovornik i dodaje da je jednog nakon bjekstva odveo kući gdje je živio još pet godina, a njegovi potomci su boravili u Ćirinom domaćinstvu donedavno.
Igra živaca
Mika ih je uputio da će krenuti prema Bišnji, ali da je najveći izazov probiti se kroz žice.
– Nas trojica smo krenuli u ponoć i dva sata išli kroz tu žicu, neiskusni smo bili. Išli smo da nađemo mine i našli smo dvije i obilježili. Puzeći smo onda počeli sjeći žicu kako bismo oslobodili prolaz za ostale. To smo vojničkim nožem sjekli i to se jako čulo. Čekali smo do nekih pola tri kad smo krenuli rezati. Sjekli smo samo kad se zapuca negdje u okruženju, pa se naš zvuk utopi u to. Kad pucnjava stane, stanemo i mi. Nismo smjeli rizikovati i sjeći mimo pucanja, jer bi se čulo, plan bi nam propao. Bila je to igra živaca, nevjerovatno je da se nađete u situaciji gdje u stvari priželjkujete da se zapuca kako biste mogli spasiti svoje saborce, priča naš sagovornik.
Nakon što su presjekli žicu, u koloni jedan po jedan, krenuli su da se izvlače.
– Mi u uniformama, naoružani, Mika onako u teksas jakni i farmerkama, prvi ide, polako, naročito kraj kuća, gdje je bilo najrizičnije prolaziti. Srećom, imali smo IC uređaje, vidjeli smo po noći kad neko zapali cigaru, puši i slično, isto i njihove rovove, puteve, to nam je mnogo olakšalo. Mika nas je proveo nekom prugom, prvih pola kilometra je najopasnije bilo, priča Miladinović.
Prisjeća se da su i dalje bili nepovjerljivi prema Miki i da su ga sve vrijeme držali na nišanu.
– Rekli smo mu, ako neko zapuca na nas, da će on prvi stradati. Uz Debelu obalu je bilo teško se popeti, meni je pas pomogao, vukao me, ostali su popadali dok su došli na vrh. U Bišnji smo naišli na neprijateljsku stražu, ali kad su nas vidjeli, nas skoro 40 naoružanih do zuba, oni su se razbježali. Tu smo u nekoj prodavnici opet jeli i pili, javili se svojima. Iz Prnjavora je došao autobus po nas, kaže naš sagovornik.
Proboj i marš trajali su više od četiri sata, a na vrh Debele obale stigli su oko osam časova ujutro, baš u vrijeme kada su ih HOS-ovci očekivali na glavnoj kapiji skladišta. Spaseni vojnici i njihove porodice i prijatelji ovaj hrabri podvig Miroslava Mikerevića sigurno nikada neće zaboraviti.
– Viđao sam se kasnije sa Mikom. Sve najbolje o njemu samo mogu reći. Bio je čovjek koji nikada sebe nije stavljao u prvi plan niti potencirao bilo kakve svoje zasluge za bilo šta. A ostavio ih je iza sebe mnogo. Bio je tih, ali srčan i hrabar, volio je sport, bio odan prijatelj. Kasnije smo se viđali, išli na piće, družili se, pomagali jedan drugom kad smo mogli. Bio je čovjek koji se prosto nikome nije nametao, kaže Miladinović.
Sport
Po okončanju rata, u kojem je proveo četiri godine, transformacijom Vojske Republike Srpske Mika odlazi na službu u banjalučku kasarnu “Kozara” kao pripadnik Oružanih snaga BiH, da bi kasnije prešao u derventsku kasarnu. Još u ratu povrijeđen je u sudaru vojnog vozila, nakon čega je osjećao trajne probleme s kičmom, koji će se s vremenom pogoršavati, te ga 2008. godine, nakon liječenja u Prnjavoru i Banjaluci, primorati na odlazak u penziju. Od tog momenta, najveći dio vremena provodi angažujući se u prnjavorskom Rukometnom klubu Sloga gdje je trenirao sve selekcije koje su u tom periodu postizale dobre rezultate, naročito mlađi uzrasti, koji su učestvovali i na turnirima međunarodnog karaktera.
Osim rukometa, Mika je bio i reprezentativac VRS u vojnom višeboju, krosu, trkama na 1.500, 3.000 i 5.000 metara, te u polumaratonu i maratonu. Učestvovao je na mnogobrojnim turnirima u malom fudbalu, a istakao se i kao igrač i aktivista u Fudbalskom klubu Zadrugar iz Bišnje, u kojem je imao višestruku ulogu, od sekretara, predsjednika do trenera kluba. Takođe, Mikerević je dobitnik mnogobrojnih medalja, pehara, diploma, plaketa i zahvalnica.
Međutim, bez obzira na snažan, sportski duh, zloćudna i teška bolest nije mirovala, a bolovi su postajali sve jači i intenzivniji. Mika ubrzo nije više mogao da se oslanja na desnu nogu, niti da se kreće bez štaka. Nakon pada u postelju, vodio je tešku bitku da bi ponovo stao na proslavljene noge, ali ni šest hemioterapija i mnogobrojni lijekovi nisu pomogli, te je na Bogojavljenje 2014. godine prestalo da kuca njegovo hrabro srce.
Turnir Miki u spomen
Mika će ostati zapamćen i kao veliki entuzijasta i zaljubljenik u rukomet. Svi se slažu da je upravo zahvaljujući njemu rukomet u Derventi i Prnjavoru otrgnut od zaborava. Igrao je u RK Derventa, a krajem osamdesetih prešao je u Slogu iz Prnjavora, u kojoj je kasnije ostao kao licencirani trener i nizao mnogobrojne uspjehe. U znak sjećanja na velikog rukometnog entuzijastu Miroslava Mikerevića Rukometni klub Sloga Prnjavor pokrenuo je međunarodni turnir u rukometu koji nosi njegovo ime.
Prošle godine održan je deveti po redu turnir, a na njemu je učestvovalo 19 ekipa, iz BiH, Hrvatske i Mađarske. Najuspešnije ekipe bile su RK Izviđač Ljubuški i RK Sloga Prnjavor, koje su pobjednice turnira u svojim kategorijama.
Ponosna kćerka
Mikina kćerka Tijana Mikerević (31) je doktor porodične medicine i zaposlena je u rodnom gradu. Kaže da njen otac nikada nije potencirao pomenuti poduhvat, ali da je znala da je u ratu spasio svoje saborce.
– Nakon što je preminuo i nakon što su mediji počeli pisati o njemu, počinju se javljati brojni ljudi koji su ga poznavali, pisati po mrežama svoja iskustva sa njim i tek tada sam u pravom smislu shvatila razmjere njegovog herojskog čina. Naravno da sam ponosna na njega, kaže Tijana za “Glas Srpske” i dodaje da je ona, kao i cjelokupna Mikina porodica, zahvalna svima koji ne dozvoljavaju da ime njenog oca padne u zaborav.
Glas Srpske
