Zamislite svijet gdje morate da ignorišete svoja čula da bi mogli NORMALNO da funkcionišete. Zamislite da živite u svijetu gdje je poželjno ili neophodno gledati ljudima u oči, a vama to stvara neopisivu nelagodnost.
Zamislite da su vaša čula konstatno bombardovana hiljadama detalja i ne možete da odvojite bitno od nebitnog, a potrebno je da se fokusirate na ono što je važno. Kada se samo jedan mali detalj u slici koju ste stvorili promijeni i sve ono što je poznato postaje nepoznato.
Poznata osoba promijeni frizuru, parfem ili naočale i postaje vam nepoznata. Zamislite svijet u kojem poznajete osobe ne po njihovim licima, nego po tome kako hodaju ili mirišu. Riječi koje čujete od drugih osoba dolaze prebrzo, preglasno i previše ih je da bi ste ih shvatili. Gdje jedan dan poznajete osobu a drugi dan ne.
Zamislite da ste u učionici gdje vam boja poda zadaje glavobolju, miris krede vas tjera na povraćanje, zvuk krede vam para uši a tvrdoća stolice vam povrijeđuje cijelo tijelo. Gdje vam svaki jači zvuk podiže anksioznost i stvara napad panike. Disanje učenika iza vas čujete glasnije nego glas učitelja. Morate da udarate prstima u sto samo da bi osjetili prisustvo svoga tijela.
Teško vam je da se koncentrišete na osobu sa kojom pričate jer njena ogrlica i miris parfema vam odvlače svu pažnju. Zamislite da ne možete da joj vidite lice a od njenog glasa vas bole uši.
Zamislite svijet u kojem svaki pokušaj ulaska u socijalnu grupu stvara zvuk milion izmiješanih glasova koje čujete ali ne raspoznajete. Kada uhvatite kontekst onoga o čemu se priča, tema se promijeni. Puno vam je lakše da ne pričate nego da pričate, a i kada bi ste željeli da nešto kažete ne možete da se sjetite riječi kojima bi ste to kazali.
Teško vam je da razumijete svoja a pogotovo osjećanja, namjere i geste drugih osoba. Ne možete da naučite pravila koja važe za njih, a skoro svako vaše ponašanje biva označeno kao neprihvatljivo i nepoželjno. Gdje ono što ste uradili nije u skladu sa onim što se od vas očekujue, pa ste skoro uvijek meta tuđih pogleda. Zamislite svijet u kojem ne osjećate svoje tijelo, pa ne možete da hodate a da ne gledate u svoja stopala ili dodirujete predmete oko sebe.
Gdje ponekad ne osjećate bol nikako ili ga osjećate stalno. Odjeća koju nosite vam pričinjava bol kao da je napravljena od bodljikave žice. Zamislite da vam se čini da je vaše tijelo tuđe a ne vaše. Svaka emocija vas preplavi i potpuno obuzme. Svaki impuls je važan i ne možete da ga kontrolišete. Vaše emocije i misli dolaze kao valovi, neodređeno, bez ikakvog reda i smisla.
Zamislite svijet u kojem svaka nepredviđena situacija stvara napad panike. Svijet u kojem su zahtjevi sredine za vas prebrzi i to uzrokuje da se vaš mozak gasi, gubite sposobnost da pričate a tijelo vas počinje boliti. Gdje svaki sljedeći signal vas tijera da bježite ili vrištite u panici. Samo zamislite.“
Autizam ili poremećaj spektra autizma odnosi se na širok opseg stanja koje karakterišu poteškoće u oblasti socijalnih vještina, ponavljajućeg ponašanja, govora i neverbalne komunikacije. Prema Američkom Centru za kontrolu bolesti procjenjuje se da svako 36. rođeno dijete ima poteškoće na nivou spektra autizma. Termin autizam znači POTPUNO ZAOKUPLJEN SAM SOBOM.
Autizam je neurorazvojni poremećaj (iako izbjegavam koristiti riječ poremećaj, i radije bih rekao da je poteškoća funkcionisanja mozga na tipičan ili očekivan način, ali u literaturi koja se bavi autizmom i dalje se koristi na taj način, pa ću ga i ja ovdje koristiti tako), koji pogađa sve aspekte razvoja ličnosti. Tjelesno –senzorni, govorno – jezički, kognitivno-intelektualni, socijalno -emotivni.
Međutim autizam može ali i ne mora da bude vezan za tjelesno –senzorni i kognitivno-intelektualni dok je po pravilu uvijek vezan za govorno-jezički i socijalno-emotivni aspekt razvoja ličnosti. Tako profesor dr. Glumbić ističe da autizam karaktriše dva aspekta. Jedan je poteškoća u oblasti socijalne komunikacije a drugi su stereotipni odnosno ponavljajući obrasci ponašanja, interesovanja i aktivnosti.
Ono što je važno da znamo jeste da sve ovo što sam naveo opisuje funkcionisanje a ne samu osobu.
Autizam je neurorazvojni poremećaj. Šta to znači? To znači da postoji odstupanje u funkcionisanju nervno-moždanih struktura i da on nastaje u periodu ranog razvoja. U naučnim krugovima koji se bave ispitivanjem uzroka nastanka autizma ne postoji jednoobrazan stav o nastanku autizma ali istraživači se slažu da autizam proizlazi iz abnormalnog i netipičnog funkcionisanja mozga.
Ovo abnormalno i netipično funkcionisanje mozga, istraživači smatraju da potiče od genetskih ili prenatalnih faktora (faktori koji djeluju na plod prije rođenja).
Dugo su postojala različiita iskrivljena vjerovanja uzroka nastanka autizma.
Jedno od tih vjerovanja jeste takozvani sindrom „Hladnih majki“. Prema ovome vjerovanju, majke koje nisu dosljedno i adekvatno odgovarale na potrebe djeteta u toku ranog razvoja „uzročnik“ su autizma njihove djece. Pored ovoga često se spominje i dovodi u vezu vakcinacija i pojava autizma. Zašto?
Autizam u velikom procentu slučajeva ne biva otkriven na ranom uzrastu. Razlog toga je što često djetetov razvoj ide predviđenim tokom i na onaj način koji je očekivan. Međutim autizam kao neurorazvojni poremećaj karateriše regresija u razvoju. Tako da kod djeteta koje se do tada razvijalo tipično ili očekivano dolazi od regresije u razvoju i ponašanju.
Taj period regresije često se poklapa sa vremenom primanja vakcine. Ono što je važno da istaknem jeste da ne postoji niti jedna valjana (ili bar ja za nju ne znam) naučno-istraživačka studija koja bi potvrdila da postoji veza između procesa vakcinacije i pojave autizma kod djeteta.
Namjerno neću da navodim simptome autizma. Zašto? Zato što roditelj koji bude čitao ovo može može da prepozna jedan ili više simptoma kod svog djeteta. Jedan ili više simptoma ne mora da znači da se dijete nalazi u spektru i da je autistično. Tu postoji još jedan značajan faktor. Izloženost ekranima. Ne postoji ni jedna studija koja pruža dokaz da pretjerana izloženost ekranima dovodi do pojave autizma.
Ali ono što je sigurno jeste da je ekran poguban za djetetov razvoj i da djeca koja su bila u velikoj mjeri izložena ekranima mogu da razviju simptomatologiju koja podsjeća na simptomatologiju autizma. U novijoj literaturi tako možemo naići na termin „AUTISM LIKE SYNDROME“.
Zanimljivi su podaci dobijeni iz jedne studije koja je sprovedena u Japanu u februaru 2022. godine. Studija je sprovedena na velikom broju djece, njih 80000. Nalazi studije upućuju na sljedeće – što je duže vrijeme provedeno ispred ekrana, na ranom uzratu, to je veća šansa za razvoj autizma i to znatno češće kod dječaka u odnosu na djevojčice.
U grupi od 90% djece koja su bila izložena ekranima, oni koji su bili izloženi više od 4 sata dnevno, znatno je veći procenat autistične djece. Ono što govori studija ne možemo tumačiti na doslovan način, ali svakako ukazuje da pretjerana izloženost ekranu može i dovodi do promjena na neuro-hemijskim vezama i njihovom funkcionosanju. Atipične neuro-hemijske veze su jedna od karakteristika kliničke slike autizma.
Autizam nije bolest. I kao takav ne zahtjeva liječenje i NE MOŽE biti izliječen. Ali je svakako jedan ozbiljan razvojni poremećaj koji ne samo da utiče na dijete nego u velikoj mjeri i na porodicu pa tako i na porodičnu dinamiku. Iako nije bolest, jeste stanje i kao takvo zahtjeva intervenciju i praćenje od strane stručnog tima kojeg obično sačinjavaju defektolog, logoped, psiholog, dječiji psihijatar i neurolog. Jako je značajno napomenuti i faktor rane intervencije i uključivanje ne samo djeteta nego i cijele porodice u proces.
Bojan Radović je profesor specijalne edukacije i rehabilitacije – defektolog i dječiji terapeut na edukaciji. Zaposlen je u centru „Budućnost“ i saosnivač trenutno neformalne organizacije “Pedagoška zajednica” čije savjete možete dobiti i na profilima na društvenim mrežama Facebook i Instagram
