Istoriju je doživio na svojoj koži: Životna lekcija profesora Pere Đukića

Penzionisani profesor istorije Pero Đukić prošao je u životu razna iskušenja. Ljudi su prema njemu bili više nego nepravedni, a on se, uprkos svemu, nije predavao.

Ne treba život potrošiti tako lako i bez sadržaja, a posebno ne treba dopustiti da o tom životu, koji je, inače kratak, odlučuju drugi. Penzionisani profesor istorije Pero Đukić iz sela Porječine na Ozrenu cijeli se život borio protiv toga, da mu život ne unište mržnja i podozrenje. I uspio je.

Rođen je 1934. godine od oca Milana i majke Anice. Ubrzo je izbio i rat, pa njegovo sjećanje bilježi da su kroz Porječine prolazile razne vojske i da je poslije svakog od tih sukoba selo ostajalo ojađeno.

– Kao dijete, sve strahote onog rata sam pretrpio i upamtio, veli Pero, koji se sjeća da je bilo muke i sa četnicima i sa partizanima.

Uglavnom, preživio je više gladan nego sit, uplašen i nemoćan. Po završetku rata imao je 12 godina i u prvoj poslijeratnoj školi i u selu Porječini 1946. godine upisao se u osnovnu školu.

– Taj period bio je obilježen bijedom i siromaštvom. Nije se mogla kupiti ni obuća ni odjeća. Meni je sestra od nekih vreća sašila gaće, pa sam to nosio. Svi su me u školi zvali Pero „Pelengaća“. Od obuće bili su putravci, rijetko pravi opanci, a ispleteni priglavci odozdo bi se podšivali kožom od juneta ili brava, pamti svoje dječačke muke Pero Đukić.

U Porječini je škola ubrzo zatvorena jer nije bilo učitelja. Tako je Pero morao da ide u Sočkovac, pa je stanovao kod tetke. Osnovno školu ipak završava sa odličnim uspjehom i 1949. godine se vraća u rodno selo.

Pošto je nedostajalo učitelja, dobio je 30 ondašnjih dinara stipendije za upis učiteljske škole u Bijeljini. Ubrzo mu je, međutim, ukinuše, pa je morao da prekine školovanje jer roditelji nisu mogli da ga finansiraju. Dvije godine se u selu bavi zemljoradnjom, ističe se u omladinskom radu, pa ga 1952, kada je napunio 18, primaju u Komunističku partiju. Izabran je za člana Sreskog komiteta omladine. Organizuje rad omladine i radne brigade koje su išle na izgradnju hidrocentrale na Jablanici. Dva mjeseca i sam radi u Jablanici i proglašavaju ga „udarnikom“.

– Kao momak išao sam na igranke i prela. Jednog dana, za vrijeme vašara na Veliku Gospojinu, otišao sam kod manastira na Ozrenu. Sutradan sam pozvan u Komitet i tu su me osudili da sam uveličavao vjerski praznik. Tadašnji sekretar partijske organizacije Vukašin Kušević me predložio za isključenje, sjeća se Pero.

Tako, nedugo po prijemu, već 1953. godine bješe izbačen iz Partije. Ali, nije prošlo mnogo vremena, opet je podnio molbu za prijem, i to da bi mogao da ide u podoficirsku školu. U školu je otišao, ali su ga u Partiju primili tek 1955. godine.

Završio je podoficirsku školu u Zadru i četiri godine radio u Zemuniku. Potom upisuje srednju ekonomsku školu, koju vanredno završava 1959, pa upisuje Filozofski fakultet, smjer istorija.

– Dugo mi nisu dali da se demobilišem. Nakon nekoliko molbi uspio sam da se oslobodim vojske i nastavim studiranje redovno, kaže Pero.

Fakultet je završio 1963. godine, pa pošto je bio stipendista opštine Gračanica, morao je na posao u Petrovo. A tamo upoznaje Danku iz Dragačeva kod Čačka, koja takođe „odrađuje“ stipendiju. Nedugo zatim njih dvoje se vjenčavaju.

– Opet meni đavo nije dao mira, nastavlja Pero Đukić, a supruga Danka potvrđuje, nas dvoje odemo na Veliku Gospojinu kod manastira, da se malo proveselimo. Opet nas neko otkuca, i ujutro nas oboje zovu u komitet. Jedva smo se izborili da nas ne istjeraju iz Partije.

U Derventu mladi bračni par stiže 1965. godine. Pero se zaposlio u Gimnaziji, gdje predaje istoriju, a Danka čeka na posao još dvije godine. U Derventi za njih dvoje započinje lijep dio života. Dobili su i opremili stan, stekli prijatelje i ugled. Tada se u njihov život umiješaše drugi i počeše razna podmetanja. Peru 1971. izabraše za direktora Gimnazije ”Vlado Šuput”, što je nekima, očigledno smetalo.

– Od tada u opštinskom Komitetu SKJ prema meni pokrenuta je opšta kampanja. Bio sam odbačen i proglašen neprijateljem. Izbačen sam iz Partije, anatemisan kao nacionalista i veliki Srbin. Svi moji snovi su se odjednom srušili kao kula od karata. Prijatelji su me počeli izbjegavati, nisu smjeli sa mnom ni da se viđaju, kaže Pero Đukić.

Iz lične arhive vadi dokument pod nazivom „Informacija o nekim negativnim pojavama, grupaškoj, frakcionaškoj i antikomunističkoj djelatnosti u Gimnaziji „Vlado Šuput“ Derventa“. U tom dokumentu stoji, između ostalog, da je 29. juna 1971. godine raspravljano o stavu Pere Đukića u vezi sa revolucionarnim likom Vlade Šuputa.

– Tačno je da sam rekao da Vlado Šuput kao dječak od 16 godina ne zaslužuje da se o njemu piše monografija. Dijete koje je u ratu jednom nosilo poštu na Ozren i polilo tintom sliku Ante Pavelića nema tih zasluga. Od dvije rečenice njegovog revulucionarnog rada ne može se napisati monografija, veli Pero, koji je tada definitivno bio proglašen antikomunistom.

Poslije toga  zabranjuju mu da predaje istoriju, da ne bi politički uticao na učenike, jer istorija ima dosta političkih tema. Od tada predaje odbranu i zaštitu, latinski i daktilografiju.

Ali, tu nije kraj Perinih muka. Sticajem okolnosti, 1989. na njegovu adresu stiže pismo Četničkog pokreta sa materijalom o četnicima i njihovoj ulozi u ratu. Izgleda da su negdje čuli da je Đukić „disident“, pa se dokopali njegove adrese.

Uglavnom, bez obzira na to što on nema nikakve veze sa njima, pismo dospijeva u policiju. Počinje „nova runda“ progona i maltretiranja.

– Morao sa dva-tri puta ići u SUP. Konačno je iz Doboja došao Mirko Džeba, koji me dva sata saslušavao i na kraju mi pružio ruku: čestitao mi na držanju i rekao mi da zaista nisam kriv, otkriva profesor Đukić.

Poslije toga Pero konkuriše za mjesto profesora istorije u Gimnaziji, koja se tada ponovo formirala, ali umjesto njega izaberu Pavu Ravlića, njegovog nekadašnjeg učenika. Bješe to vrijeme početka rata u Hrvatskoj, nacionalnog grupisanja i u gimnaziji. Peru kolege Hrvati označiše kao neprijatelja hrvatskog naroda. Dođe i delegacija Hrvatske demokratske zajednice na specijalan razgovor sa njim.

– U glavi mi je nastala zbrka. Do juče su me etiketirali kao srpskog nacionalistu i četnika. Sada oni koji su vodili kampanju protiv mene počeše da se busaju u prsa da su baš ono što su meni pripisivali. A Hrvati me proglasiše njihovim neprijateljem. Tada sam vidio da su ispred svega lični interesi, a da je priča o narodu samo paravan, kaže Pero Đukić.

Sudbina se, međutim, opet poigrala s njim. U Derventi ga zarobiše pripadnici Zbora narodne garde.

Zarobljeništvo

– Kada je u aprilu 1992. godine nastala gužva u Derventi, sklonim se u kuću Vida Bobića. Ubrzo dođoše „zenge“ i uhapsiše me. Odveli su me u Dom JNA i smjestili u podrum. Vezali su me za stolicu Ilija Tolić i Ivan Tokić. Htio sam da slomim stolicu, svašta sam im psovao, i ustašku majku. Zato su me 24 sata držali vezanog za radijator. Neki zatvorenici su me savjetovali da se ne bunim jer će me zaklati, oni su vidjeli kad su jednog zaklali pred njima. Tada sam se uplašio i smirio. Prošao sam razna mučenja u Domu JNA, Rabiću, i onda sam, poslije tri mjeseca u Dragaliću, razmijenjen 30.6.1992. godine. Bio sam ponovo rođen, prisjeća se Pero Đukić.

Poslije tri mjeseca mučenja i maltretiranja razmijenjen je i dočepao se slobode. Došao je u Derventu i danoćno radio na pripremanju škola za nastavu u oslobođenoj Derventi, a kada poče školska godina, opet mu zabraniše da predaje istoriju. Bio je „sumnjiv“ jer nije učestvovao u ratu (a dobrovoljno se prijavljivao), i jer je „ostao u gradu sa Hrvatima“. I sad ga muči to što ga nikada nisu razumjeli i kud god okrene nikome nije valjao, a istorijski događaji su pokazali da je uvijek bio u pravu.

Ovaj profesor istorije danas će reći da je čitav njegov život istorija. Njegove 84 mu suviše ne smetaju da i dalje radi i susreće svoje bivše učenike, koji ga izuzetno cijene. Tako je bilo i na susretu gimnazijalaca nakon 50 godina generacije 1967 /68. godine. Pero je bio jedini profesor na susretu i svojim prisustvom obradovao je svoje bivše učenike. Bilo mu je drago da su u životu mnogo uspjeli.

Ipak ne može da prežali, zbog raznih životnih peripetija što u penziju nije otišao kao profesor istorije. Veli, ipak, da je ponosan jer su njegovi bivši učenici barem naučili da je „istorija učiteljica života“.

Savko Pećić Pesa