Među 19 najboljih kratkih priča na ovogodišnjem konkursu beogradskog časopisa učenika i nastavnika “Ogledalo” nalaze se i dva literalna djela derventskih prosvjetnih radnika. Radi se o priči direktorice Stručne i tehničke škole Branki Jović koja nosi naziv “Neka davna i sadašnja prijateljstva”, te priča profesora njemačkog jezika Zdravka Dujakovića “Veliki svjetski događaj i priče običnih ljudi”.
Da se radi o velikom uspjehu dovori u prilog i činjenica da je na ovaj konkurs pristiglo više od 250 priča, pjesama i eseja učenika i nastavnika iz Srbije, kao i iz Republike Srpske, Hrvatske i Crne Gore.
To i ne čudi jer ovaj magazin sarađuje sa više od 200 škola, od kojih je jedna trećina izvan Srbije, a među kojima je i derventska Stručna i tehnička škola.
– Radi se o konkursu za kratke priče beogradski časopis prosvjetnih radnika na koji smo se javili profesor Dujaković i ja, svako sa svojom kratkom pričom. Naše javljanje i pisanje je čisto iz hobija, jer uostalom ni prof. Dujakovic, a pogotovo ja, nismo iz te struke. Ipak, organizatori su nam javili da su naše priče u užem izboru, rekla je tim povodom direktorica Jović.
BRANKA JOVIĆ: NEKA DAVNA I SADAŠNJA PRIJATELJSTVA
Da li se neke stvari u životu dešavaju slučajno ili postoje putevi kojima je određeno da mi prolazimo u ovozemaljskom životu? Da li sudbinu mi krojimo sami ili postoji nešto što nas usmjerava da koračamo tamo gdje nam je unaprijed određeno?
U holu Prirodno-matematičkog fakulteta je ogromna gužva. Brucoši su došli po ostvarenje dijelića svog sna, za željom da pronađu sebe u epruvetama, u labaratorijama, u eksperimentima, kako bi ostvarili reakciju sa eventualnim prinosom bez popratnih eksplozivnih nus-pojava. Kako naći sebe u ovom haosu i stvoriti oko sebe tim prijatelja? Sam čovjek je kao jedinka slab i bespomoćan. Kome da se priključim i sa kim da uspostavim kontakt? Baš nikoga nemam tu. Nema veze, malo ću posmatrati, tražiti društvo slično sebi i već ću naći nekoga ko želi biti pronađen kao i ja.
Prilazi mi student starije godine i nudi mi na prodaju knjige. Zašto baš meni? Ne znam, možda je već tada sudbinski određeno da ćemo godinama poslije tog transfera “Opšte hemije“ biti povezani nekim drugim prijateljskim vezama. Moje prvo sklopljeno poznanstvo u tom holu protezalo se lijepim prijateljskim druženjem naredne četiri godine. Bili smo tim, ista klapa iz studentskog doma, povezani sličnim provincijskim miljeom.
Došli smo iz različitih krajeva, prepoznavali smo neke sličnosti među nama i birali grupu u kojoj ćemo živjeti narednih godina. Kako smo se prepoznavali? Oni koji su bili u sličnoj finansijskoj situaciji, koji su mogli koračati istim tempom, ne prebrzo,ali ne i sporo mogli su biti u istoj grupi. Pomalo oprezno, pomalo avanturistički učili kako sa što manje truda položiti ispit i što više vremena ostaviti za odlaske kod „Muftića“, „Borsalino“, šetati „Vilsonovim“ šetalištem i upoznati izletišta oko Sarajeva.
Bilo je divno, ne baš lako, živjeti između amfiteatra, čitaonice i svih blagodeti koje pruža studentski život. Život o tom druženju ne može stati u ovu priču. Te četiri godine živjeli smo 300 na sat, to sad i ne izgleda da su bile samo četiri, već mnogo više od toga. Bilo je puno pjesme, mnogo simpatija, mnogo neostvarenih ljubavi, mnogo fantazija i mnogo lijepe stvarnosti. Da li je čovjekovo sjećanje koncipirano tako da se sjeća samo lijepih stvari, ne znam,ali zaista iz tog perioda se ne sjećam ni jedne svađe u našem druženju, ni jednog sakrivenog i nerazjašnjenog zadatka koje smo zajedno rješavali. Između formula, muzike, dima i smoga dođosmo do kraja kada smo se osjećali ispunjeni jer stigosmo do cilja. Prazni, jer se završi lijep period u životu i pomalo uplašeni, jer se pred nama ukazaše putevi koje treba iskoračati.
Cilj zbog koga smo se našli na istom mjestu smo ostvarili. Naš tim se raziđe sa povratkom u svoje provincije. Opet treba tražiti sebe u novoj–staroj sredini. Hodati utabanim stazama i živjeti svoj san. Zbog ratnih dešavanja nađosmo se u mjestima gdje nikada ranije nismo ni pomislili da ćemo nastaviti svoj život. Udari nas život surovo, nisko, onako kako nismo očekivali. Pođosmo opet sami sa sobom boreći se za goli opstanak…Razbiše se naše epruvete. Kome trebamo takvi, tek svršeni inženjeri sa puno znanja i malo iskustva?
Ostavismo snove i krenusmo dalje. Da smo bar ljekari, uvijek su potrebni, građevinari, u ovim ruševinama još potrebniji, frizeri, pekari, mesari. A mi hemičari. Kome trebaju naše formule i naši naučeni zakoni, kome oni brojni proračuni i procenti? Malobrojni ostaše u struci, neko završi kao istraživač, neko kao političar, neko kao građevinski radnik sa titulom magistra, neko sa tablom i kredom, neko kao trgovac kineskom robom, neko kao domaćica, spremačica. Pa mi i jesmo prirodnjaci i moramo razmišljati u skladu sa prirodom,tražiti svugdje pomalo sebe.
Evo i ja zalutah pišući ove priče i odoh od svoje struke. Sjetimo se ponekad, poželimo zapjevati zajedno “Moji su drugovi biseri rasuti“, ali tonovi te pjesme se ne čuše dugo godina, sve do 17. maja 2014. kada priredismo zajedničku svadbu mog sina i kćerke mog druga koji mi prodade “Opštu hemiju” neke davne godine u holu fakulteta. I nađe se naš tim poslije toliko godina na tom lijepom događaju. Naša djeca zbog kojih živimo, osim naše drage rodbine i novih prijatelja okupiše naše bisere iz Kanade, Njemačke, Hercegovine, iz svih krajeva gdje nas život odnese. Ponovismo gradivo, hemiju nismo pominjali, lekciju iz drugarstva smo obnovili. Zapjevali smo zajedno “Ja sam rođen u cvijeću livada“.
Pomiješali smo smijeh i suze. Da l” je to sudbina il” ko zna šta li je?
ZDRAVKO DUJAKOVIĆ: VELIKI SVJETSKI DOGAĐAJ I SUDBINE OBIČNIH LJUDI
Porijeklom sam iz sela Donji Detlak kod Dervente u Republici Srpskoj. Naša familija Dujaković postoji u Detlaku i u Derventi već gotovo 200 godina. Ova kratka priča zapravo je sastavni dio moje buduće knjige, u kojoj sam napisao cijeli istorijat i porodično stablo Dujakovića od početka devetnaestog vijeka do danas.
Selo iz kojeg potiče familija Dujaković, udaljeno je nekih 12 km od Dervente. U vrijeme kada je moj djed Strahinja Dujaković bio dijete, tačnije pred Prvi svjetski rat, ta teritorija pripadala je Austrougarskoj monarhiji. Selo Donji Detlak, kao i većina drugih sela, nije imalo osnovnu školu. Najbliža škola bila je u gradu Derventi, a i tamo je u školu išao veoma mali broj djece. Moj djed Strahinja Dujaković bio je jedan od rijetkih iz sela,koji su školske 1913/1914 krenuli u prvi razred osnovne škole u Derventu.
Kako je Detlak bio daleko i kako nije bilo nikakvog prevoznog sredstva kojim bi se moglo putovati, moj djed je bio primoran da kao mali prvačić stanuje kod svoje tetke, očeve sestre Joke Davidović, u selu Osojci, koje je od Dervente udaljeno 5 km. Za djeda to nije bilo daleko u odnosu na to koliko bi iz Detlaka morao da pješači. On mi je pričao, kako je tada u školama vladao strogi režim, koji današnja djeca gotovo i ne mogu da zamisle. U školu i iz škole išlo se u redu po dvoje. Prije početka nastave učenici i učitelji imali su obaveznu molitvu i to svako u okviru svoje konfesije.
Ta prva godina školovanja mog djeda odvijala se svojim normalnim tokom. Ko zna, kakve je planove imao moj djed i koliko bi on zapravo dugo u školu išao, da se sve nije odigralo na jedan drugi način.
Često se u našim životima stvari odigravaju drugačije nego što to mi planiramo. Narod nije bez razloga izmislio poslovicu: “Čovjek snuje a Bog određuje.“ Tako je to bilo i s mojim djedom, a ova priča govori upravo o tome, kako je jedan veliki i poznati svjetski događaj itekako uticao na dalju sudbinu i sav dalji život moga djeda.
Školska godina je u to vrijeme trajala do Vidovdana. Na taj dan djeca su dobijala posebne kartice, ono što su to danas đačke knjižice, kao dokaz o završenom razredu škole. Kartice su bile raznih boja, vjerovatno iz razloga, što je većina roditelja bila nepismena, te da učenici ne bi mogli lagati, kojom ocjenom su završili razred. Tako je napokon došao i Vidovdan, 28. juni 1914. godine. Na taj dan je i moj djed trebalo da dobije karticu kao dokaz o završenom prvom razredu.
Tih dana iz Beča u posjetu Sarajevu došao je nadvojvoda Franc Ferdinant kao prestolonasljednik – budući car tadašnje Austrugarske monarhije. Dok je Ferdinand obilazio okolinu Sarajeva i vršio vojne manevre, moj djed Strahinja se radovao Vidovdanu i završetku te školske godine. Franc Ferdinand nikad nije čuo za mog djeda, a moj djed, kao mali, vjerovatno jedva da je kroz priče odraslih ponešto čuo o Francu Ferdinandu. Usudio bih se reći i to: da Franc Ferdinand nije taj dan došao u Sarajevo, dalji život mog djeda izgledao bi daleko drugačiji. To je još jedan dokaz, koliko neki važni događaji mogu itekako imati uticaja na nas običe ljude i naše sudbine.
Dakle na sam dan 28. juna 1914. godine, dok se Franc Ferdinand svojim automobilom i sa svojom pratnjom šetao po Sarajevu, moj djed je sa ostalom djecom došao u školu sa više radosti nego obično. Znali su naime, da taj dan neće biti nastave i da nakon toga slijedi raspust, kom su se sva djeca radovala. U školu je došao sav uzbuđen. Posjedali su u svoje klupe i sa nestrpljenjem čekali učitelja. Nisu ga morali dugo čekati. Učitelj je tačno na vrijeme došao u razred sa karticama. Prilikom ulaska, učitelja su pozdravili puno radosnije nego obično: nema matematike, pisanja, crtanja, poznavanja prirode, nema ispitivanja, niti bilo čega drugog što biva tokom školske godine. Učitelj im je rekao da će podijeliti kartice i obavijestio ih o početku sljedeće školske godine u septembru. Taj septembar i početak nove školske godine bili su za njega tako daleki, kao da se radilo o više vijekova a ne o samo dva mjeseca. U mislima mu je bio samo raspust i dječije igre. Takve ili slične misli imala su vjerovatno i ostala djeca.
Za to vrijeme Franc Ferdinand je boravio u Sarajevu. Učitelj je konačno počeo da dijeli kartice. Stigao je da podijeli tek tri-četiri kartice, kad je neko pokucao na vrata. U učionicu je ušao nekakav djeci do tada nepoznat čovjek i učitelju počeo nešto da šapuće, što niko od djece nije mogao čuti ni razumjeti. Moj djed naravno ni u najdubljem snu nije mogao sanjati niti pretpostaviti iz kojih razloga je taj nepoznati čovjek došao u učionicu i šta je želio da saopšti učitelju, a još manje je mogao slutiti, koliko će ta vijest, uticati i na sudbinu sve te djece, koja su sjedila tu u učionici. Nepoznati čovjek se nije dugo zadržao. Očigledno je bio u velikoj žurbi, a reklo bi se i u velikoj nevolji. Učitelj je ostao iznenađen i stajao kao ukopan. Na licu mu se odmah vidjelo, da nešto nije u redu, da je veoma zabrinut, te da se dogodilo nešto ružno i strašno. I dalje je razmišljao, šta da uradi. Niko od djece nije ni slutio o čemu se radi, i šta je taj čovjek mogao reći, da se učitelj toliko rastuži i uplaši. U prvi mah djeca su pomislila, da je neko od članova učiteljeve porodice umro ili nešto slično. Ali ne – taj čovjek je došao da kaže, da se u Sarajevu upravo desio atentat i da je prestolonasljednik Franc Ferdinand ubijen!
Učitelj nije znao kako da postupi u prvi mah i šta da kaže djeci. Onda je nekako tužnim i tihim glasom rekao: “Djeco danas nemam vremena da vam dijelim kartice. Idite svojim kućama a ja ću vas obavijestiti kada da dođete po kartice. Kada budete išli kući, idite u redu dvoje po dvoje, ne smijete ni u kom slučaju da galamite, a posebno ne smijete da pjevate. Ja sada žurim. Nemam više vremena.” Iz nekog razloga nije htio djeci da kaže šta se dogodilo. Vjerovatno je mislio da su to još uvijek mala djeca, koja ne znaju šta je to ubistvo, atentat, rat i sve one pogubne i prljave igre, koje igraju samo odrasli – jednostavno, htio je da ih poštedi svega toga, iako to nije bilo moguće, s obzirom, da su uskoro svi osjetili rat na svojim plećima, te da su u tom Prvom svjetskom ratu mnogi odrasli i sazreli.
Tako je moj djed, kao i većina djece, krenuo iz škole kući bez kartice, kojoj se toliko radovao i koju je trebalo da pokaže roditeljima i svom djedu. Nije mogao ni zamisliti, da neće sve biti onako kako je planirao i da će raspust izgledati drugačije. Došavši u Osojce kod tetke čuo je šta se dogodilo i kako se sprema mobilizacija. Austrija, kojoj su i oni tada pripadali, uskoro će najvjerovatnije napasti Srbiju. Uz pomoć svoje tetke zamotao je svoj zavežljaj s ono malo stvari koje je imao i put pod noge – krenuo pješke za Detlak. Još uvijek se nadao, da će nestati tih crnih misli, te da će mu se kod kuće u Detlaku, njegovi roditelji i djed obradvati, što ga ponovo vide kod kuće. Jedino ga je brinulo, kako da dokaže svima, da je završio razred, kad nije dobio karticu! Ali ta radost je uskoro bila pomućena: njegov otac Aleksa, njegov stric Dušan i njegov stariji brat Milan kao i mnogi drugi u selu, mobilisani su i otišli u vojsku.
Kod kuće je zatekao samo djeda Vasu s ostalim ukućanima koji nisu bili mobilisani u rat. Oni se naravno nisu mogli radovati njegovom završetku razreda, i moj djed je uvidio, da za karticu niko i ne pita i da su svi opterećeni sasvim drugim brigama. A kako da se raduju i da pitaju za karticu i ocjene, kada su im najmiliji otišli u rat? Mom djedu je to postalo jasno, iako je imao samo osam godina. U takvim situacijama čovjek sazrijeva velikom brzinom. Nevolja ga tjera da razumije i ono što do tada nije mogao. Moj djed je ostao kod kuće, a o ocu i stricu nije ništa čuo pune četiri godine. Na kraju rata saznao je da je stric Dušan poginuo u ratu. Otac Aleksa se vratio iz rata živ, ali se ubrzo razbolio i umro. Brat Milan takođe se živ vratio iz rata, ali je dvije godine kasnije poginuo svirajući na jednoj svadbi, kada je jedan susjed u namjeri da iz pištolja puca u vazduh, pucao u njega. Moj djed je na kraju rata imao 13 godina. Nakon svih tih događaja nije više bilo govora o njegovom daljem školovanju. Već 1922. godine sa 17 godina, morao je da se ženi i tako rano formira porodicu.
Moj djed nikad više nakon rata nije išao u školu– to mu bio prvi i poslednji razred. Ono što je posebno ironično je, da on nikada do svoje smrti nije saznao, s kojom ocjenom je završio taj jedan razred osnovne škole.
Derventa Cafe
