U Gornjim Kalenderovacima, pored asfaltnog puta prema Donjem Detlaku mnogo je lijepih izgrađenih kuća,a uz put su oranice, voćnjaci, pašnjaci i prelijepi šumarci. Prostor je idealan za bavljenje poljoprivredom i život na selu. Sve je priroda dala ovom kraju, ali mladih, koji bi se bavili poljoprivredom, skoro da i nema.
Rijetki su primjeri, kao što je Radomir Udovčić, koji obrađuje više od sto dunuma zemlje na svom i očevom imanju i na zemljištu koje uzima u zakup. U svim poslovima pomažu mu otac, majka i supruga, koja još brine o troje djece. Radomir kaže da nema mnogo zemlje u svom vlasništvu, odnosno očevom, svega tridesetak dunuma, ali se ipak opredijelio za ostanak na selu i rad na poljoprivredi. Uzima zemlju u zakup i tako proizvodi za sada svega pomalo.
-Završio sam zanat, pa sam malo radio, ali se u meni nešta preokrenulo i rekao sam sam sebi, bolje biti svoj gazda, nego tuđi sluga, kaže Radomir.
Radomir je počeo, što se kaže od nule. Morao je da nabavlja mašine, da bi mogao obrađivati zemlju. Sada zasije oko 50 dunuma kukuruza, 20 trikitala i pšenice oko 10 dunuma. Uzgaja ovce, tovi bikove, a ima u štali uvijek pet do šest krava muzara.
-Teško je, ali nema posla koji nije isplativ. Od sjedenja i nerada nema ništa! Ako ne posiješ, neće roditi, pa nećeš ni imati. To je moja filozofija razmišljanja i samo zdravlje da posluži, sve se može postići. Nema tu neke naročite dobiti, ali od toga se živi i ne mogu da kažem da mi nešta nedostaje u kući. Dok sam radio kod privatnika kao zanatlija, sve sam trošio unaprijed i ništa mi nije ostajalo. Dan za dan,što se kaže. Sad ja imam svako jutro ponešto, tu su kokoške, evo jaganjci se janje, sve je to radost, a i korist, kazuje Radomir.
U prosjeku drži u stadu oko 40 ovaca. Rado pokazuje svoje stado i dok ih hrani vidi se da uživa u svom poslu.
Radomir tvrdi da su ovce isplatibe za držanje. Malo traži hrane, a uvijek su na dobroj cijeni. Sve što uzgoji proda kod kuće. Veterinraska kontrola životinja je redovna. Mašinski park je zadovoljvajući, ali ima još nekih neophodnih mašina, koje bi trebao da nabavi, pa planira to ove godine. Uz kukuruz i trikitale, na njivi dovoljno proizvede sijena i silaže za prehranu stoke.
-Volim da radim na poljoprivredi i uživam kad vidim kako sve napreduje. Ovce su mi posebna ljubav, volim gledati kako jaganjci se igraju, kad je puna štala bikova i krava, puno je i srce. Imao sam ovna, koji je težio više od 100 kilograma. Došao kupac iz Prnjavora i dok ga nije kupio, nije odustao, a meni nije bilo do prodaje kapitalca, priča Radomir.
Vrijedne ruke mogu sve uvjeren je Radomir. Prema njegovim riječima on ima čvrstvu vjeru u mogućnost opstanka na selu i da, ko hoće da radi, može dobro da živi na selu od rada na poljoprivredi. Ništa neće doći samo po sebi. Za opstanak na selu država bi trebala više pažnje da posveti mladim ljudima, da im pomogne da mogu nabavti mehanizaciju, da se udružuju i pomažu jedni drugim. Dobro je što se daju potsticaji, ali se mora pomoći, kako bi mladi ljudi stvorili moderne farme. To ne mogu sami. Ima još momaka, koji bi ostali na selu, ali ne znaju odakle da počnu, kako i na koji način da nabave mehanizaciju, znaju i treba neko da ih usmjeri, šta da rade i kakvom proizvodnjom da se bave.
Jesenas je Radomir podigao jedan plastenik, želi i u tom poslu da se oproba. Sve je sam uradio i posijao salatu, ali je hladnoća uništila, ne žali, kaže, jer ima vremena, biće koristi, dok se uhoda i u ovaj posao.
I tako, Radomiru se odlučio da ostane na selu, a tek mu je 32 godine. Danas je u tim godinama rijetko susresti farmera, koji se odlučio da ostane i živi od zemlje na selu. Tim poslom se uglavnom bave stariji i već nesposobni za velike fizičke napore, koje zahtijevaju rad na obradi zemlje.
Možda je Radomir primjer, da i drugi mogu, kao on, ako imaju volje, pa bi valjalo pokušati!
Savko Pećić Pesa
