Vijesti Magazin Obustavljen saobraćaj, granice, karantini…: Ovako je izgledao put od Minhena do Dervente...

Obustavljen saobraćaj, granice, karantini…: Ovako je izgledao put od Minhena do Dervente u doba “korone”

0
Milica Pelesić u derventskom karantinu

Naša sugrađanka Milica Pelesić u autorskom tekstu detaljno je opisala kako je izgledao njen povratak iz Minhena u Derventu, nakon putovanja koje je zbog izbijanja epidemije virusa korona trajao 37 umjesto sedam dana.

Možda će ova moja priča ličiti na mnoge koje će se pojaviti u vremenu trajanja borbe s „kovidom-19“ ili kasnije kad sve ovo prođe.

Ipak, ispričaću to ne zbog sebe jer ja sam, sigurno, jedna od nebrojenih koja je prošla ili još prolazi ovaj trnoviti put od straha do nade. Ispričaću ovu priču zbog načina na koji smo mi, koji smo se našli izvan granica svoje domovine, tretirani i dočekivani na putu ka kući.

Umjesto jedne sedmice, koliko sam trebala ostati u Minhenu, ostala sam trideset i sedam dana.

U prvi mah sam pomislila, kad više nije bilo ni autobuskog ni avionskog saobraćaja, da sam, ipak, nečija, da pripadam nekoj zemlji-državi koja vodi brigu o svojim građanima bez obzira gdje su. Pogotovo kad se nađu u nevolji. Kroz glavu su mi prolazili filmovi u kojima neko, ko se našao u stranoj zemlji a nalazi se u opasnosti, juri prema ambasadi svoje zemlje i oni mu otvaraju kapiju da bi ga zaštitili. I, naravno, nazovem Konzulat BiH u Minhenu. Kažem ko sam i odakle i da imam informaciju da oni upisuju svoje državljane kako bi ih organizovano prevozili njihovim kućama. Posebno one koji nemaju boravak u Njemačkoj.

Čovjek, s druge strane žice, reče da oni o tome nemaju nikakvih informacija, da je najbolje da se mi snalazimo sami, privatno. Ja uporno tražim da on upiše moje podatke. On, kao, upisao ime i prezime a kad htjedoh izdiktirati broj pasoša da zna da sam BiH državljanin, veli da ne treba. Meni čudno pa zamolim da kaže s kim sam razgovarala, a on opet da nije važno. Ja velim da je meni važno na šta sam dobila odgovor: „namještenik Konzulata“. I, spuštenu slušalicu.

Ostadoh začuđena,bonda razočarana pa i uplašena s nijemim pitanjem: da li mi građani BiH zaista pripadamo našoj zemlji ili je zemlji svejedno.

Prolaze dani. Neizvjesnost. Vijesti sve lošije. „kovid-19“ u Njemačkoj „napreduje“, posebno u Bavarskoj. Kažu blizina Tirola i Austrije utiču na povećan broj inficiranih. Turisti – skijaši se vraćaju kući.

Ja nešto mislim. Da sam bar skijaš ili planinar pa da se uputim preko Alpa. Kao nekad oni preko Prokletija. Valjda bi me Slovenci “pogledali“kao nekog svog. Zbog nekadašnjeg zajedničkog “crnog vilajeta“.

Zamolim jednu Njemicu da ona nazove Konzulat, možda će imati više poštovanja prema nekom iz zemlje domaćina. Ali, avaj, ne govore njemački. Namještenici Konzulata u Njemačkoj ne govore njemački. Ja pokušam ponovo. Kažem zvala Njemica u moje ime. I, upisaše me, čak i broj pasoša.

Tada počnem da razmišljam o tome da pokušam, kako ono reče “namještenik“ Konzulata BiH, da se snalazim sama. Neki prijatelji u Derventi ponudili jednu opciju. Trebao doći neki čovjek da sredi neke svoje stvari pa bi povezao mene u povratku. Ali, od bojazni da mora u Njemačkoj u karantin (ja nisam imala te informacije), čovjek je odustao.

Prolaze dani, sporo, nikako. Ne znam da li su duži dani ili noći. I onda Fadil na internetu pronađe čovjeka koji garantuje da legalno prevozi nas BiH državljane do hrvatske granice. Iz Jajca čovjek, avnojevskog. Čini se pouzdan. Naveo i cijenu prevoza. Nazove i mene, ostavi broj telefona, kaže vozi svake subote.

Odlučila sam. Idem. Počinjem da se pakujem. Znam da ću morati u karantin. Spremam sve što mi može pomoći: alkohol, druga sredstva za dezinfekciju maske, rukavice. Pa još i peškiri, čaršaf, deka…šta znam šta me tamo čeka, hoće li neko moći nešto da mi donese. I, čekam. Čekam poziv. Opet sa strahom. Hoće li i ovaj odustati.

Konačno! U sedam uveče, 18. aprila, nakon 37 dana neizvjesnosti, stiže kombi. Još pet žena iz raznih krajeva naše zemlje. I jedan mlađi muškarac. Svi, osim njega vučemo i mnogo stvari. Sve je puno, prepuno. Ali, važno je da se ide,da se stigne bliže kući.

Na putu prema Salzburgu nema vozila, kao da se priprema auto-trka pa staza oslobođena. Neobično ali brže se vozi, bez zaustavljanja.Iako imam potvrdu od njemačke policije da opravdano nisam mogla ranije izaći iz zemlje, strepim.Šta će reći austrijski graničari, da li je za njih to opravdanje, imaju li možda drugačija uputsva iz BiH. Svašta se priča, kruže razne informacije.

Prva kontrola. Uzimaju pasoše, provjeravaju jesmo li svi državljani BiH, mogu proći i državljani Hrvatske, jedna žena ide za Osijek. Kontrolišu imamo li svi maske i rukavice. I upozoravaju da se ne smijemo zadržavati. Vozač solidno govori njemački, zna situaciju, očito nije mu to prva vožnja. Prolazimo, on ipak staje na jednom mjestu da odemo do toaleta, da popije kafu, kaže dugo vozi pa osjeća i umor. Pušači negoduju htjeli bi bar dvije cigarete, ali vozač je oprezan, ne rizikuje, krećemo dalje. Ćutim, ne reagujem, ne poznajem saputnike iako mi se ne sviđa njihovo ponašanje. Kao da su već zaboravili šta nas je dovelo u ovu situaciju.

Na slovenačkoj granici policajac ne izlazi, uzima pasoše, kratko kontroliše i vraća, čak se malo i našalio. Na kraju isto upozorenje da se ne smijemo zadržavati. Samo vozač može izaći da napuni rezervoar gorivom. Na benzinskoj pumpi muškarac koji s nama putuje ipak izlazi da zapali. Buni se, a krenuo potpuno nespreman. Teško je s ljudima.

Sat ili nešto više iza ponoći stižemo na Obrežje,izlaz iz Slovenije. Vozač nam pomaže da iznesemo stvari, on vozi samo dokle doseže Šengen. Do Bregane,ulaza u Hrvatsku moramo pješke. Tu nam pišu propusnice, bez toga ne možemo dalje. Pao im sistem, pišu ručno, ide sporo. Neki se vjerovatno tek obučavaju pa ide još sporije. Gledam onu stranu što vodi prema Evropi. Ni jednog auta. A znalo je biti i po desetak autobusa kojim su naši ljudi odlazili, najčešće u Njemačku .Mislim i o njima. U kakvoj su sada situaciji. Većina je sigurno ostala bez posla a kući ne mogu.

Ulazimo u drugi kombi koji nas vozi kroz Hrvatsku. Noć. Pokušavam da odmorim bar oči, da ne gledam prazan auto-put.

Stižemo pred Slavonski Brod. Ne znam zašto, moji saputnici odlučili da idu na prelaz u Šamcu. Ja ostajem sama. Pet je sati, još mrak. Krećem ka graničnoj kućici. Vraćaju me, kažu „tamo iza žice“. Ne razumijem, o kakvoj žici govori, stojim.

Graničar, ljutito pita: „Je l’ ti ne raz’meš, sto metara nazad pa iza žice“. 

Idem nazad, vučem kofer, težak, na leđima ruksak, čini mi se još teži. Pa ta kesa sa posteljinom.

Onda vidim, na stazi nacrtan ležeći čovjek-policajac i strelica koja pokazuje pravac. Stižem do, samo za nas „davljenike“, izdvojene granične kućice.Uz „dobro jutro“ dadoh pasoš i propusnicu. Policajka, mlada žena, gleda, lista, pita kad sam ušla u Hrvatsku. Kažem da tu piše, noćas oko dva iza ponoći,na Bregani. Zove kolegu, kaže da propusnica nije dobra, nema šifru, šta li, ne razumijem. Dolazi taj drugi, s nekim je na telefonskoj vezi, ni njemu nije jasno, ali kaže da prođem.

Prolazim. Očekujem da na drugoj strani čeka neki taksi, tako nam je vozač rekao. Nigdje nikakvog vozila. A, most preko Save mi se čini tako daleko! I još valja uz brdo do mosta. Namještam ruksak na leđima, krećem, vučem teški kofer na koji sam natovarila i onu kesu sa dekom i posteljinom, gurim se pod još težim ruksakom. Stotinjak koraka pa stanem. Na drugom stajanju već se znojim, teško dišem. Sjetim se jedne fotografije iz neke od čitanki (iz onog Drugog svjetskog rata). Žena pogurena pod velikim teretom. Kao ja sada. A, možda je ovaj teret u duši teži od ruksaka pa stišće,neda disati.

Na mostu sam. Nema više brda. Idem sredinom kolovoza, ionako nema vozila. U daljini, čini mi se, vidim nekog. Strah i nada. Možda će mi pomoći. Ili je fatamorgana.

U pola šest stižem na granicu. Izlazi graničar, čudi se otkud tako rano i sama. Objašnjavam da su drugi otišli na Šamac. Uzima pasoš, pokazuje da stanem sa strane, tu ću čekati da dođu da me voze u karantin u Brodu. Noge me jedva drže, da mogu bar sjesti, nemam gdje. A, nedjelja, Uskrs, ljudi vjerovatno doručkuju porodično. Ipak stižu dosta brzo, prvo policija, graničar predaje moj pasoš. Stižu i kola hitne pomoći.

Ulazim, opet u žicu. Mjere mi temperaturu(35,7), ohladila sam se. Uzimaju podatke, ime prezime, ime oca (nije živ već 27 godina). Potpisujem rješenje, onako bez čitanja. Poslije čitam, piše da mi je rješenje pročitano naglas. Možda i jeste. Ja to nisam čula.

Stojim u tom prostoru ograđenom, sada uveliko rđavom, žicom (nekad bila firma Sirovina produkt), vidim veliki broj šatora, vojnih i onih drugih. Prilazi mi mlađi čovjek (Civilna zaštita) i kaže da mi je komšija po rođenju. Pita da li bih u šator da se odmorim, kaže ima kreveta. Ja bih samo neku stolicu ako ima ,da sjednem ,noge me baš bole. On donosi stolicu i sto željezni da stavim lične stvari. Laknulo mi, pokušavam da se opustim. Drugi čovjek, isto iz Civilne zaštite zove nekog u Derventi, valjda odgovornog za prevoz do matične opštine. Kaže doći će hitna do devet. Ćutim, ne vjerujem da će to baš tako ići. Zovem muža Fadila; i on je zvao da mu to neko potvrdi, nema odgovora. Čekam. Nešto prije podne stižu drugi, grupa žena koje rade u Italiji, jedna iz Dervente. Kola hitne pomoći stižu oko pola jedan, ljudi iz civilne zaštite nam pomažu da unesemo stvari.

Put od Broda do Dervente je, koliko znam, nov, ravan kao staklo. A, mi u kolima samo što ne udaramo o krov, kao da se vozimo po izlokanom makadamu. Moja saputnica poče da povraća, ja ćutim, trudim se da ostanem mirna.

Stižemo na odredište. Nekadašnja osnovna škola u Kovačevcima. Prije nekoliko godina katolička organizacija “Kruh Sv.Ante“ preuredila je u Centar za odvikavanje ovisnika od droge. Ne znam zašto su prestali s radom ali stvorili su pravo malo imanje.

Otvaraju se zadnja vrata kola hitne pomoći. Dočekuje nas čovjek u zaštitnom odijelu, ali širokog osmjeha. Prepoznajem Stanišu Mikerevića, sretala sam ga često u gradu, znam da radi u opštini. Prvi put, otkako sam krenula iz Minhena, osjećam da nestaje strah, da popušta onaj grč koji sam osjećala cijelim putem. Staniša uzima moj teški kofer i ruksak i nosi u sobu. A, soba s jednim krevetom, kupatilom, kao najljepši apartman u nekom luksuznom hotelu.N akon minut-dva dođe ponovo, nosi svoj uskršnji ručak, kaže on će kući. Da nije ove vanredne situacije, bila bih kod najstarije sestre na ručku. Otkako smo ostali bez roditelja, ona nas okuplja za Uskrs.

Javljam Fadilu da sam stigla, osjeća i on da mi se raspoloženje popravilo, laknulo i njemu, posljednjih dana je bio pod velikim opterećenjem.Tuširam se, ručam i legnem prvi put poslije 32 sata. I, zaspim bez tablete za spavanje prvi put nakon 37 dana.

Kad sam se probudila, dan je bio već uveliko odmakao. Izađem da razgledam okolo, čujem glasove u jednoj prostoriji. Vidim, ljudi slave, praznik je. Pozivaju i mene za trpezu. Ja se zahvalim i kažem da želim boravak ovde provesti po svim propisima, s maskom na licu i rukavicama i, naravno, na distanci. „Kovid-19“ istina ne zna za godine, ali mi, stariji smo, kako kažu stručnjaci, rizična grupa, a meni je već sedamdeset i treća.

U dvorištu prelijepo. Dan sunčan, vjetrovit, kao da je ruža vjetrova. Ne volim vjetar ali ovaj mi prija, čist vazduh. Voćnjak, jabuke i trešnje u cvatu. Čuje se lavež pasa, tu su i tri crne mačke. Niže, dva plastenika, paradajz i paprika dobro uznapredovali, u drugom luk i krompir još bolji. Pitam Marka koji održava ovo imanje, za kuću pored škole. Poznajem Maru, to je roditeljska kuća. Ona „zaglavila“ u Beogradu. Ostadoh dugo u razgovoru s Markom, u daljini vidim i druga sela. Sve sam ih nekad obišla, dok sam radila u školi a onda u Socijalističkom savezu. Sa obližnje crkve oglašava se zvono, sedam sati. Ulazim u sobu,osjećam da mi treba sna. I odmora. Da zaboravim na strah koji me pratio u putu. Da zaboravim na onaj teški teret koji me pritiskao dok sam pogurena prelazila savski most.

Jutro. Ustajem prije crkvenog zvona u šest. Mjerim temperaturu (to nam je obaveza dok smo u karantinu). U pola sedam već sam napolju. Hodam kroz voćnjak, pored plastenika, pravim krugove oko zgrade. Iznad ulaznih vrata stoji godina gradnje, 1909. Traje dugo, duže od Monarhije.

Oko pola devet stiže i hrana, doručak i večera u paketu. Staniša i Danijel pitaju da li je sve u redu. Naravno, zamalo pa kao kod kuće. Kažu ručak dovoze iz „Edena“. Znam da će biti dobro,Vera i Boško drže nivo a imaju i iskustvo u pripremi obroka za “kod kuće“. Preda mnom dug dan, izlazim ponovo u šetnju, tako i poslije ručka i večere. Javljam se sestri u Doboj, zovem i neke prijatelje da znaju da sam tu u blizini. Fadil će obavještavati djecu i ostale koji su daleko.

Prođe dan, još jedan manje do odlaska kući. Nadam se da će sve proći kako treba, držim se propisa, sama šetam, kad s nekim razgovaram, držim odstojanje a masku i rukavice ne skidam. Znam da će proći mnogo vremena kad ćemo se moći slobodno kretati i družiti. O tome ćemo poslije.

Još jedan smiraj dana, peti dan u karantinu. Pitam se šta, zapravo, znači ta riječ. Prevedeno:izolovan prostor. Nije zatvor ali si, ipak, zatvoren. Ali, da li smo baš izolovani? Pratim kako se ljudi ponašaju. Većina ne nosi maske, druže se, nema ni nekog odstojanja. Istina, većina su mladi, nestrpljivi, dobro se osjećaju. Ali, niko još ne zna ništa pouzdano da kaže o ovom virusu. I zato uvijek postoji i ono: šta ako…

Svi s nestrpljenjem čekamo rezultate onih što su već testirani. Samo da budu negativni! Onda se nameće i drugo pitanje: da li bi bilo bolje da ljudi budu na obaveznoj kućnoj izolaciji. Pa, ako je neko neodgovoran i neće voditi računa o svojoj porodici, kako očekivati da brine o drugima oko sebe, nepoznatim. Dilema je to. Sve će ovo ostaviti na ljude velike posljedice. U danima i godinama koje dolaze biće posla za psihologe, sociologe pa i psihijatre.

Pokušavam, ipak, da usmjerim razmišljanje u pozitivnom pravcu. Možda nam je Univerzum ovaj put naklonjen. Možda ćemo sačuvati energiju kako bismo postali razumniji, kreativniji. Bolji ljudi. Da pobijedimo primitivizam, da se okrenemo pravim vrijednostima. Mnogo toga u ovih dvadesetak godina izgubili smo iz vida a to nije dobro.

Napolju već mrak. Nadam se vedrom danu, vedrom u svakom pogledu.

Deveti dan. Prethodna četiri nisam ništa bilježila. Čekala sam da dođe ovaj kada ću i ja biti testirana. Već u šest i deset sam napolju. Hodam. Kružim oko zgrade, brojim korake. I krugove. Četrnaest krugova, to je dvadeset minuta brzog hoda, znojim se. Onda nastavljam ali laganije, okrećem lice jutarnjem suncu, lijep je osjećaj. Ali,vrijeme sporo prolazi, danas, čini mi se, najsporije.

Testiranje, uzorak brisa iz nosa. Kratak postupak ali predstoji dugo čekanje na rezultat. Cijeli dan. I noć. Možda još jedan dan. Kao da čekaš presudu. Znaš da nisi kriv, ali, svejedno, strahuješ od presude. Ne pitaš, čekaš. Od čega su naš mozak, naše srce, naši nervi? koliko mogu da izdrže? I, da li će ostati netaknuti? Sumnjam. Strah i neizvjesnost lome, uvlače se duboko u sve pore života. Snovi  to najbolje pokazuju. Snovi i nesanica.

Saznala sam rezultat. Negativan. Čudan je to osjećaj, u medicini ono što je negativno, u stvari je pozitivno. A, radost takođe uzdrma, osjećaš kako svaki damar kuca u gridima. Kao kad trčiš na kratke staze.

Nepuna dva mjeseca bila su, za mene izuzetno teška. Neko mi je, opet, kao one 1992. ukrao mir i spokojstvo. Opet sam izgubila vjeru da, kao građanin, nešto značim zemlji čiji sam državljanin. Kako reče onaj „namještenik“ Konzulata BiH, opet sam se morala snalaziti sama. Da se spasim od zla. Pitam se da li je moguće da mi, stvarni ljudi, sa imenom i prezimenom, brojem lične i pasoša trebamo ovoj zemlji samo u vrijeme kad nekom dajemo glas. Možemo li vjerovati onima koji, izgleda, nama ne vjeruju. I, da li smo mi uopšte slobodni ljudi. Bezbroj pitanja bez odgovora.

Ipak, odavde iz karantina nosim jedan lijep, pozitivan osjećaj: da ima ljudi, pojedinaca koji su se našli na pravom mjestu, u pravom trenutku i da su svoj zadatak obavili korektno, dostojanstveno. Po mjeri čovjeka. Njima hvala!

Milica Pelesić

Koga ćete podržati na izborima za načelnika opštine Derventa?

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Derventa Cafe. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja, provociranja i drugih oblika neprihvatljivog ponašanja.

Portal Derventa Cafe zadržava pravo da obriše komentare bez bilo kakve najave i objašnjenja te da preda podatke o IP adresama nadležnim institucijama u slučaju zahtjeva.

Please enter your name here