U Maloj Sočanici kod Dervente Erići su sačuvali od rušenja staru kuću u kojoj su živjeli još njihovi pradjedovi.
Kažu da je napravljena 1902. godine i da se u njoj izrodilo četiri generacije Erića koji su se kasnije razdijelili i ostali na Erića brdu sve do danas.
Kuća prvobitno nije izgledala sa vanjske strane, kao sad. Bila je napravljena od brvana i drvene građe, kasnije su skinuta i između građe je ozidan ćerpić, oblijepljen blatom i okrečen.
Krov kuće, po sjećanju Save Erića, bio od slame, a zatim je pokriven cijepanim daščicama, da bi prije Drugog svjetskog rata pokrivena sitnim crijepom zvani biber.
Okna, pendžeri ili prozorčići su ostali iste veličine, kao što je u davno vrijem rađeno, kad nije bilo stakla, pa su se po potrebi samo se otvarala drvena okanca – klapne.
Kasnije će biti ugrađen mali pendžer sa staklima.Na krovu kuće je badža, otvor kroz koji je izlazio dim sa ognjišta.
Sa sjeverne strane je vajat. Vajat je preživio sve godine i održao se kako je napravljen. U vajatu su čuvani kravlji i ovčiji smok, slanina i druge namirnice.
Uvijek je bio zaključan, a ključ je držao starješina kuće, koji je ujutru određivao šta će se od namirnica tog dana uzimati za jelo.
U unutrašnjosti kuće paučina otkriva tajne jedne starine, koja je ostala skoro nedirnuta od prije 108 godine. Sve je u jednoj prostoriji, a vrata se nalaze sa sjeverne i južne strane. U sredini su verige, a u ćošku očuvan kadanj za brašno, grebeni, klepac i drugo.
Tavanice nema, a gore su drvene čađave pregrade-rogovi i grede gdje se nekad sušilo meso i slanina, kao i kože od divljih i domaćih životinja. Suprotno od ognjišta je prostor gdje se boravilo u kući, a sa druge strane nad podrumom je omanja prostorija za odjeću i druge predmete.
Pored ognjišta su spavala sva čeljad koja su se redala jedna do drugog na slamu. Bilo ih je nekad u kući više od dvadesetpet.
– Mene je čudilo, kako se ljudi u kući nisu smrzavali od hladnoće, jer kad je bilo ognjište upaljeno obično su vrata otvarana, zbog dima.
Ipak, kažu da je od vatre bilo toplo u kući pored ognjišta, kazuje Savo Erić. On kaže, da mu je djed govorio kako su na ognjište volovima dovoženi veliki panjevi, pa se vežu i navuku pored ognjišta kroz dvoja vrata. Panj je dugo danima tinjao pored ognjišta.
Onomad, pričao je djed, bilo je mnogo odmetnika koji su pljačkali svoj narod, a nailazile su i razne vojske, žandari i drugo.
Tako, ako bi se ugledali s jedne strane vrata bježalo bi se uvijek na ona druga vrata. Straješina je bio glavni za sve u kući, pa i za određivanje kazne za nestašne članave zajednice, koji su znali obiti vajat i pokupiti slatki skorup ili kajmak.
Ljeti je u kući ostajala domaćica sa djecom, koja ih je pazila i spremala hranu za mnogobrojne članove porodice, koji su radili na njivi ili čuvali stoku.
Zimi bi se svi okupljali oko ognjišta.
Žene bi prele, češljali vunu i radili neke druge poslove, a muškarci bi se zabavljali u raznim igrama. Zajednički su ručavali i večerali svi članovi sjedajući na zemlji uz siniju, kako bi se porodična zajednica u molitvi sjedinjavala i uzajamno poštovala.
Savko Pećić Pesa
