Moderno pčelarenje ne poznaje trnke. One su već odavno zaboravljene, a za pčele se prave posebne košnice na razne načine i po raznim modelima, gdje se u nekoliko nastavaka može smjestiti više pčelinjih društava, a da bi se dobilo više meda u njih se stavljaju pregrade sa voskom od kojih pčele lakše naprave saće.
– Nekad su rijetko pčele čuvane i uzgajane na jednom mjestu. U šumama je bilo mnogo duplji u drvetu, gdje su se pčele rojile i radile. Ko pronađe pčele, one su njegove. Tu ostaju i vlasnik koristi med. Tako je vladalo pravilo i drugi nisu preuzimali pronađeno društvo, kaže Pero Nović iz Donjeg Detlaka.
Još davno, čovjek je vremenom uspijevao da premjesti pčele bliže kući. Kad bi pronašao roj koji se odvojio, smjestio bih ga u poseban sud, zvani trnka i odnosio kući.
– Trnka se pravila od obične šumske loze koja se obavijala oko savijenih štapova i oblijepila se goveđom balegom i blatom. U njoj bi pčele radile do kraja avgusta, kad bi se vadio med u saću. Način na koji je to rađeno je bio veoma nehuman. Vrelom vodom bi se pčele polijevale da uginu, a med iz trnke izvadio u saću i tako se spremao i čuvao. Ovaj način vađenja meda iz trnke nazivao se ”tušenje pčela”.
Za potrebe održavanja društva ostavljala su se mlada društva, koja su uhvaćena u trnku prilikom rojenja, ispričao je Nović.
Savko Pećić Pesa
