„Freelander“ je roman Miljenka Jergovića objavljen 2007. godine čija radnja prati penzionisanog zagrebačkog profesora istorije Karla Aduma, glavnog lika najkraćeg Jergovićevog romana, i donosi priču o čovjeku, rodom iz Bosne, čiju sivu zagrebačku svakodnevicu mijenja dolazak telegrama o smrti strica.
Adum se svojim narandžastim Volvom starim 30 godina mora odvesti u Sarajevo na čitanje testamenta svog omraženog strica, kroz ratom zahvaćenu Bosnu i Hercegovinu, sa revolverom u pretincu kao obezbjeđenjem. Na putu od Zagreba do Sarajeva, glavni lik se bori s duhovima prošlosti, mučnom situacijom iz djetinjstva zbog koje je napustio rodni grad, te slikom promijenjene Bosne koju sada jedva prepoznaje.
Naravno, jedna od prvih stanica protagoniste bila je Derventa.
“Pred pločom na kojoj je ćirilicom, prokletom ćirilicom, pisalo „Dobro došli u grad Derventa”, profesor je odlučio potražiti prenoćište, recimo gradski hotel. Ima pištolj uza se, nema se čega plašiti.
Skrenuo je prema gradu, vozio se pokraj kuća koje nisu imale krovove, i iz kojih su rasla stabla, topole i divlji slavenski jaseni, koji tužno zaudaraju u jesen i na proljeće, zaudaraju na memlu i smrt, i jedino dobro od njih je što su nekada davali imena kćerima onih očeva, koji bi, za njihovo dobro, svojoj djeci htjeli imenom sakriti vjeru i naciju. Rađale su se tako šezdesetih i sedamdesetih Jasenke, više iz opreza nego iz straha, rađale su se u ovakvim varošima, u derventama, više nego na selima, više nego u Zagrebu, jer su i sela i veliki gradovi bili mjesta gdje nacija nije bila sramota i nešto što treba skrivati. Hrvati su uživali u svome hrvatstvu, Srbi su srbovali, ostali su ih, manjeviše, u tome pratili, cvali su po selima i po metropolama svi naši narodi i narodnosti, a u Derventi su, oprezne i plahe, Jasenke nosile imena po jasenovima koji će jednoga dana nicati iz njihovih mrtvih domova. Potom su, kako se vozio prema nečemu za što je mislio da je centar grada, zaredale kuće s krovovima i čitavim prozorima, ali iza kojih nije bilo svjetla, pa stambene zgrade iz socijalističkih vremena, trgovine u čijim su izlozima žmirkale rijetke žarulje, nešto što je izgledalo kao zgrada općine, s pročeljem sred kojega se vijorila golema srpska zastava, na kojoj je zlatovezom bio izvezen kraljevski grb. Sto je više zlata na zastavi, to je ona krvavija. I nigdje nije bilo žive duše, upaljenog svjetla, niti automobila u pokretu. Takva je bila Derventa.
Cijeloga je života znao za tu riječ. Uvijek je netko bio rodom iz Dervente, ili bi se Derventa spominjala u radijskim izvještajima iz općinskih centara, zatvorenik o kojem je televizija prikazivala dokumentarac bio je iz Dervente, pa jedan narodni heroj i nekoliko istaknutih ustaških glavara, čija su se imena spominjala u izdanjima Instituta za povijest radničkog pokreta, koja su, povremeno, Adumu slali na recenziju.
Iz Dervente je bio Nogometni klub Tekstilac, koji se jedne godine, moglo je to biti sredinom sedamdesetih, plasirao u osminu finala nogometnoga Kupa maršala Tita, i to je onda bila senzacija. U Derventi se, pamtio je i to, rodio Kemal Šljoka, half zeničkoga čelika, u generaciji u kojoj su igrali Mato Gavran i Mehmed Buza, a koju je trenirao Marcel Zigante. Riječi koje se često ponavljaju, s kojima živimo, čije značenje donekle poznajemo, ali ne i njihov puni smisao i sadržaj, riječi o kojima nikada ne mislimo, i za koje se ne zainteresiramo, imaju svoju veličinu, koja raste razmjerno njihovome ponavljanju. Takva je fizika, mehanika, dinamika riječi. Riječ Derventa bila je velika, pa ga je iznenadilo koliko je malo mjesto koje se tom riječju zove.
Kako je u Derventu ušao, tako je i izišao iz nje.”
Miljenko Jergović je bosanskohercegovački i hrvatski književnik i novinar, autor mnogih priča, pjesama, drama i pripovetki tematski vezanih za Bosnu i Hercegovinu. Rođen je 28. maja 1966. godine u Sarajevu, gdje je završio Prvu sarajevsku gimnaziju i diplomirao sociologiju i filozofiju. Godine 1988. je objavio zbirku pjesama „Opservatorija Varšava“ za koju je dobio Goranovu nagradu i Nagradu Mak Dizar, a 1990. godine mu je uručena Nagrada Veselko Tenžera za novinarstvo. Četiri godine kasnije je napisao zbirku pripovedaka „Sarajevski Marlboro“ koja govori o haotičnom životu u zaraćenoj BiH, a ova zbirka je dobila Nagradu za mir Erih Marija Remark i Nagradu Ksaver Šandor Gjalski. Njegova dela su prevedena na sledeće jezike: italijanski, francuski, nemački, engleski, španski, katalonski, portugalski, švedski, finski, holandski, bugarski, mađarski, makedonski, slovački, litvanski, beloruski, poljski, češki i slovenski.
Derventa Cafe
