Nina Radić: Nevidljivi heroj (iz Dervente)

0

2

Novembarske boje, nažalost, nisu uvijek asocijacija na dobre stvari, na poznu jesen, miris pite od jabuka sa cimetom, miris nadolazećih radosti i šćućurenu porodicu kraj kamina. Nažalost, nisu.

PRIČA IZ MALE ŽUTE ZGRADE

Ispričaću vam priču, priču iz male žute zgrade, koja nije priča koja se čita uz kafu, na pauzi na poslu ili između dvije turske serije. To je priča od koje se ledi krv u žilama, i zato, iz dobrih namjera, za sve one sa slabijim živcima, želudčanom kiselinom, viškom dokonosti ili nedostatkom empatije za druge ljude, već sada toplo preporučujem da prekinu sa čitanjem, da uzalud ne uskraćuju sebi vrijeme za nekih 15 – ak minuta i da nastave svojim putem, putem koji miriše i ima boje.

“Prekinite čitanje, ako patite od nedostatka empatije za druge ljude.”

Stigli smo na nefrologiju.  U malu žutu zgradu. Infekcija je dosegla nebo i više nije bilo nikakve šanse da se sanira sirupima. Hospitalizacija je bila neminovna. Kako smo, u svom tom ludilu, i spontano i isplanirali odlazak, stigle smo nepripremljene za ostanak, za noćenja, potajno smo se nadale samo pregledu. Ipak su nas zadržali. Ja u odjeći sa posla, a Iva bez ijedne igračke i rezervnih pelena. I kako je, nakon dvosatne drame postavljanja braonile, infuzija počela polako da kapa, i moj pogled počeo je unezvijereno da luta po sobi i traži tačku na kojoj će se zadržati. Zadržao se na djevojci koja se nekoliko trenutaka kasnije pojavila na vratima.
Izgledala je krhko, i nisam bila sigurna je li pacijent ili majka u pratnji, jer mi njene godine nisu baš pomagale da povučem granicu.
Je li djevojka ili djevojčica, pitala sam se, a ona je moju dilemu prekinula pitanjem:
“A vi ste nove? Ja sam u sobi do. Šta je sa tvojom djevojčicom? Blijeda si jako. Hoćeš da nam trknem do kuhinje i skuvam kafu?”
Ne stigoh da joj odgovorim na sva pitanja, već samo polubespomoćno zaustih:
– Hoću! Hvala ti...
Stigla je vruća kafa u sobu. Stigao je stisak ruke neznanke koja kaže da se ne sikiram i da će sve biti ok. Predstavila se i konačno mi otrkila dilemu. Ona je majka, uprkos činjenici da joj tek 17 godina i u pratnji je svom jednogodišnjem sinu koji ima loše bubrege.

“Ona je majka. Ima 17 godina i jednogodišnjeg sina sa bolesnim bubrezima.”

Ivina nervoza je rasla zbog toga što mora da strogo miruje dok infuzija kapa i ja nisam imala čim da je zabavim jer njene igračke i roba još nisu stigli. Ona je to primjetila i donijela iz svoje sobe crnog plišanog cuku od svog sina, da se poslužim dok ne stignu naše igračke.
Iva se zaigrala, a ona, shvativši da je „skeniram“ od glave do pete sa hiljadu upitnika iznad glave, odluči da me preduhitri:

Ti se sigurno pitaš otkud ja ovako mlada mama? Ne brini, svi se to pitaju, reče sa osmijehom.

Pa znaš, i ne pitam…pomislila sam…

Pitaš, naravno, prekinula me. Nemaš potrebe biti učtiva, svakako sam i mislila da ti ispričam. Samo da znaš, ljubav je u pitanju, reče.  Moj suprug i ja planirali smo dijete, mladi smo se jako zaljubili, dobro, možda ne baš ovako rano, ali svakako jesmo.

I ode. Kaže, nastaviće mi ujutro.

DAN DRUGI

Neobično topao novembarski dan, Miholjsko ljeto – ovogodišnje drugo izdanje. Bolnički prozori otvorili se širom, pogled na parking odakle dolaze najmiliji u posjetu uliva neku dodatnu dozu optimizma da će sve brzo proći i da će se uskoro kući.
Opet je na vratima. Djevojčica – majka. Pita da kafu skuva. A ja naravno to ne odbih. Pošto Ivu ne smijem da napuštam ni minut jer ima tu prokletu braonilu koju može da isčupa u svakom momonetu, rekoh sebi, odužiću se na neki drugi način.
Na bolničkom stolu dva tabloida, gori od goreg, ali hajde, nije zgoreg bar slike prelistati, čisto da se prekrati koji minut više.
Sjela je preko puta i počela da pripovijeda, na meni pomalo nejasnom dijalektu, s obzirom da reče da je iz nekog sela kraj Dervente, a uz to veže rečenice jednu na drugu i priča jaaaako brzo. Ponešto uhvatih ponešto ne, ali svakako, olakšava činjenica da niste sami u cijeloj priči.

Pričala je kao i svako seosko čeljade, o svojoj avliji, o zimnici, o svekrvi koja je poprijeko pogleda kada god štiklu obuje, da joj je ne bi ko „ukrao“, o svekru i mužu koji rade i dan i noć, o ljubavi svog života i njegovim širokim prsima na koja jedva čeka da padne kada izađe iz bolnice.

“Pričala je   svojoj avliji, zimnici,  mužu i njegovim širokim prsima na koja jedva čeka da padne kada izađe iz bolnice.”

S obzirom, da u svom životu nemam često priliku da razgovaram sa „starmalim“ ljudima sa sela, sve je to bilo pomalo novo za mene i simpatično, čovjek shvati značenje nekih stvari iz neke potpuno druge perspektive.

Pravo je osvježenje čuti mladu djevojku kako priča o rukama svog supruga kako mirišu, koliko je on divna osoba i o tome kako ustaje u pet ujutro da bi svojim ukućanima skuvala tu kafu koju očigledno obožava a ne o nadogradnji nokiju, najnovijem ajfonu i o tome kako njena profil FB fotka na kojem je izbacila sise ima više lajkova nego ona na kojoj drži diplomu i kako je to: TOP! Ili VRH!
Na odlasku joj dadoh svu tu literaturu da čita u sobi i još neke dnevne novine.

01-3306-005-32+Baby's+and+Father's+hands+from+MASTER.jpg

“Nisu sve ruke iste.”

U međuvremenu smo Iva i ja dobile cimerku. I gle čuda, opet 17 – godišnjakinja a majka tromjesečnog Rajka, kakve li koincidencije. U cijelom životu nisam lično upoznala maloljetnu majku, a sada sam oči u oči, ili bolje rečeno krevet do kreveta, sa ništa manje nego dvije! Ovog puta, u pitanju je selo između Vlasenice i Zvornika. Kaže, udala se pa pobjegla, nisu je baš najbolje prihvatili njegovi, a ni njega njeni, a i da jesu, zalud, kad je završio u zatvoru, opljačkao crkvenu prodavnicu! I svako svojim putem…

Samo malo, crkvenu prodavnicu? Pa šta je ukrao? Kandila, tamjane, brojanice i poneku gvozdanicu…OOOOK.

Rekla je još da joj je život 2008. godine spasao sam Vasilije Ostroški, jer je te godine na ovaj svetac imala gadnu saobraćajku i bila danima u komi. Doktori na VMA davali su joj samo tri odsto šanse da se probudi. Ipak, probudila se i nastavila da živi…zahvaljujući Vasiliju Ostroškom.  Ostadoh nadahnuta načinom na koji neko rezonuje smisao života, opstanka, i koliko je divno vjerovati.
quotes-and-sayings-think-believe-dream-dare-cnwryb-clipart

“Ostadoh nadahnuta načinom na koji neko rezonuje smisao života, opstanka,
i koliko je divno vjerovati.”

Popodne su bile posjete. Meni moji donijeli stvari kao da ću opet u izbjeglištvo. Dvije kile kolača, punjene palačinke, tablet, mafine, sokove, tri kafe za ponijeti. Kafe sam jedino i sama tražila uz molbu da ne donose ništa drugo, kako bih se odužila docimerki za startno gostoprimstvo.

Kada su najmiliji pošli kući, pozvah mlade majke da ih počastim kafom i ostalom „logistikom“ i shvatih da do tog momenta nikada u životu nisu vidjele ni kafu za ponijeti a ni mafin. Obuze me tuga. Pa onda sreća. Pa neka sramota. Pa opet neka jeza.
Pa gdje žive ljudi iz naše neposredne okoline? Na kojem stepenu primitivizma, razvoja, i da li je loše ili dobro to što nikada nisu vidjele mafin? Ako nisu mafin i kafu za ponijeti, pa šta onda još nisu, ili jesu… Zbunjena ostah i dalje, kako po dolasku u bolnicu kada prvi put ugledah malenu sa kafom, tako i u sumrak drugog dana.

“Obuze me tuga. Pa onda sreća. Pa neka sramota. Pa opet neka jeza.
Pa gdje žive ljudi iz naše neposredne okoline?”

Kako bi mi bilo lakše da se prilagodim, ništa skoro ne rekoh o sebi, svom porijeklu a ni profesiji. A poželjno je prilagoditi se većini kada ste u bolničkom okruženju, kako bi dani prošli lagodnije i brže. Ništa nisu znale, a ni mnogo, kao svako pošteno dijete sa sela, ni ispitivale. Pitala me malena sa kafama, radim li, rekoh samo kratko da radim, i jedino podpitanje bilo je:
– Je li pošten posao?
– Rekoh: Kaže većina da jeste.
I to je bilo to.

Malena sa kafom pojavila se iduće jutro kraj mog kreveta, pa reče: “Sin mi spava, hajdemo u igraonicu da prošetamo sa Ivom (na granici između nefrologije i endokrinologije je improvizovana igraonica za djecu koja leže dugo na ove dvije klinike)”. Shvatih i sama: “Želi još nešto da mi povjeri.”

Znaš, ja sam suprugu rekla da sam trudna tek u šestom mjesecu trudnoće, nakon što smo se uzeli. Plašila sam se ranije, iako znam da to nije bila najbolja ideja, da me ne ostavi, jer smo ipak premladi da budemo roditelji, a toliko ga volim, da ne bih mogla podnijeti činjenicu da ostanem bez njega, pa prećutih.

I to je bilo to.

Ok. Vratila sam se u sobu, ali eto nje domalo opet.

Hej, zaboravih ti reći,  uzdahnu iz petnih žila .
Pročitala sam svu onu literaturu od juče. Baš ti hvala. Skratila sam vrijeme. Pa čak i crnu hroniku. Nasmija se.

– Rekoh: Pokušaj to izbjegavati da čitaš, bar u bolnici, to su teške priče, naručiću od svojih popodne opet nekih magazina. Nekog lepršavijeg štiva.

– Kaže: Ma ne čitam inače, ali mi zapade za oko ova stravična priča tamo iz mog kraja, čula sam za porodicu ranije. Znaš, otac silovao kćer i napravio joj dijete! Opet se o tome piše, a to je bilo prije godinu dana.
– Rekoh: Oduzeću ti novine, mani se horora.

– Kaže: Jesi čitala to? Znaš li išta o tome i ako znaš šta misliš o tome?

– Rekoh: Iskreno nisam, ali bih svakom monstrumu koji se usudi da demonstrira silu nad majkama, kćerkama, i ženama generalno dosudila, da se pitam, doživotne robije!

– Kaže: Ma i ja bih, i gore. Da se pitam… zastade i obori pogled .
Da sam bar mogla da se pitam kad mi je to učinio…

Podigla je pogled, ja sam svoj zadržala gdje je bio i oči su nam se srele. Progutala sam knedlu i zanijemila! Zanijemila sam…

“Otac silovao kćer i napravio joj dijete.
Da sam bar mogla da se pitam kad mi je to učinio. Zanijemila sam.”

Nakon cijele minute ćutanja, jedva isčupah četiri promukle riječi: Šta pričaš to ti?

– Eto, čula si. Ako želiš, otići ću, ako želiš sve ću ti ispričati.

Otac i dva brata silovali su me godinu dana. Živjela sam u zatočeništvu godinu dana, kada je otac alkoholičar odlučio da me drži kao robinju i siluje. To mu nije bilo dovoljno, već je i braću nagovarao da rade isto. Upisala sam u međuvremenu i prvi razred obućarske škole, dovozio me i odvozio kući plašeći se da nekom ne izustim njegovu mračnu tajnu. Kada je strah kulminirao, ispisao me iz škole i držao samo u kući. Preda mnom je čistio pušku i više puta naglasio da, ako ikom kažem, da će da mi metak prosvirati kroz glavu. I ne samo meni već i mlađoj sestri i najmlađem bratu. Nisam imala izbora.

“Otac i dva brata silovali su me godinu dana. Ništa nisam rekla. Nisam imala izbora.
Isto bi uradili mlađoj sestri i bratu.”

Da je u stanju da ispali metak u svoje dijete dokazao je tako što je pucao u stomak jednom od moje braće nakon što mu nije dao cijelu platu da popije, već za sebe ostavio 20 KM da ode na piće sa društvom. Kada je to čuo, otišao je u lokal gdje je zalazio i pucao mu u stomak. Ostao je živ, ali sa psihičkim posljedicama.

Anonimna žena iz daljeg komšiluka povezala je u glavi kockice i slučaj prijavila policiji nakon godinu dana. Policija je pohapsila i braću i oca i oni su sada u zatvoru, služe kazne od tri do pet godina. Starija sestra se spasila, udala se i ima svoju porodicu, mlađu sam spremila u Dom za nezbrinutu djecu, nakon što je zapečaćen slučaj, a iz straha da se njoj ne ponovi ista sudbina kao meni, kada monstrumi izađu iz zatvora. Majka je ćutala cijelo vrijeme, ćutao je i brat, i njima je otac prijetio ako pisnu da će im poslati metak u glavu…

art8.jpg

“Majka je ćutala cijelo vrijeme, ćutao je i brat, i njima je otac prijetio
ako pisnu da će im poslati metak u glavu.”

Nakon DNK analize, utvrđeno je da je ovo moje dijete bratovo, a ne očevo, zato je i bolestan, poklopili se geni. Svekar je saznao za cijelu istinu prvi, i rekao mužu, ali ga zamolio da ima razumijevanja. I on je razumijevanja imao. Samo je sa suzama u očima rekao: Trebala si mi samo reći. Samo to. Sve bi zajedno.

Znao je on od početka da dijete nije njegovo ali sam mu pokušala podvaliti priču da je u pitanju momak sa kojim sam kratko bila u vezi i da mi nikada nije rekao prezime te da je nakon te kraće veze pobjegao u Njemačku.

Moja nova porodica nije me odbacila i ne vidim načina kako da im se do kraja života odužim osim da im dam svu ljubav koju imam, jer ja drugu porodicu nemam. Osim mlađe sestre i malog brata. Ostali su mrtvi za mene…I nikada i nisu bili živi…

Prestala sam da dišem. Prestala sam da mislim. Otišla je u svoju sobu, a ja i dalje nisam mogla da udahnem. Prestala sam da postojim.

Počela sam da se stidim. Svojih strahova, svojih poraza, svojih kukanja. Nisam znala kuda da idem.

PA GDJE SAM TO DOŠLA, U BOLNICU ILI ZATVOR, ILI SIGURNU KUĆU?

Na koji način da se postavim prema ovoj priči, prema njoj sa kafom, da li treba da pokušam da se ubijedim da nikada to nisam čula, ili da se natjeram da ipak pokušam da shvatim da i takve stvarnosti postoje. Da postoje ljudi koji ne znaju za mafin i kafu za ponijeti ali da su u stanju posuditi jedinu igračku svog djeteta vašem, kako bi vam pomogli da ga utješite? Da postoje ti paralelni univerzumi u kojem vas najgnusnije maltretiraju najbliži a vi opet u stanju da se izdignete i drugog pitate kafu da mu skuvate „jer je nešto blijed“?

DA POSTOJE LJUBAVI I NADE KOJE NI ZLA KOB NE MOŽE DA UNIŠTI, DA POSTOJE RAZUMI RAZUMNIJI I TOLERANTNIJI I JAČI OD SAMOG ČELIKA? OD SVEMIRA, PA I BOGA? DA POSTOJI ONA SA KAFOM U REALNOSTI KOJA I DALJE ŽELI DA ŽIVI, I SVOM SUPRUGU SPUSTI SE NA PRSA PRED SPAVANJE I POKLONI MU SAV SVOJ SVIJET?

Tako obične stvari želi, a tako nerealne pokušale su joj iskasapiti volju za život. Još dugo neću moći da dišem, još dugo neću moći da razumom obuvatim ali definitivno ni da zaboravim – NJU sa kafom, utjehom i crnim plišanim psom!

Još dugo…

PIŠE: Nina Radić, Povezivanje

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Možete koristiti sledeće HTML atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

*

code