Eh, animal farme još nisu nestale. One žive, samo se sada sve više formiraju na demokratski način. Diktatura, monarihija, anarhija, vladavina apsolutista, birokrata i socijalističkih diktatora, te ”ljudožderija” sve je manje, jedno napreduje demokratija i svi se upinju da uvedu demokratiju, prije nego što su pročitali i proučili grčkog filozofa Sokrata, što misli o demokratiji, kao društvenom uređenju i čega se treba paziti da ona ne postane suprotnost sama sebi i pretvori u ”diktaturu” izabrane većine.
Napokon u naše krajeve došla je demokratija, nakon rasturanja i preturanja velike držve u kojoj je vladala takva ”diktatura” da su svi imali pravo da je grade, ali i da je ruše i daju savjete za rušenje, čak i dijaspora sa drugih kontinenata. Na kraju svi je gradili i onda svi je rušili.
Vlast koju narod bira na demokratskim izborima okružujući onaj broj, koji hoće sa kružićem, koji izgleda kao ono slovo ”O”, to jest početno slovo, od ovan ili ovca, je vlast po mjeri naroda, jer svi mogu birati koga hoće i svi mogu biti birani, a kad izaberu, onda je to vlast koja se ne smije kuditi, po njoj pljuvati, niti pitati šta i kako radi.
Nije bio toliko naivan George Orwell kad je napisao ‘’Životinjsku farmu’’. Samo je malo više virucako na onu drugu stranu – birokratska, socijalistička i diktatorska uređenja, pa nije nikad saznao da njegove farme postoje i tamo gdje se ljudi demokratijom bave.
A evo, ovako to otprilike izgleda, tačno onako kako je George Orwell pisao.
U nekoj tamo šumskoj bezimenoj državi, bilo je mnogo međeda, pa većinski, sve životinje odluče da ga potpuno unište. Kad je vuk video šta se sa ‘’međeda’’ dešava, odmah je pobjegao, jer ga njegova velika moć divljine nije mogla izbaviti od silne demokratije da ga ne sude za pohlepu i predatorstvo.
Zamislite, gdje lisica ima glas, zajedno sa tvorom i jazavcem, i kad naprave većinu. Zec je ostao, jer je delikates, pa ga čuvaju radi toga. Krtica se od stida zarovala u zemlju i na glasanje nikada ne izlazi.
Ugojeni ”krmak”, pisao je George Orwell u svojoj farmi, i dalje je na vrhu i upravlja, naravno demokratski.
Lukava lija je sa svojom mudrom strankom, odmah prihvatila da formira skupštinsku većinu i uđe u vladu, koju sastavlja smrdljivi tvor. Lija je postavila jedini uslov da u novu vladu uđu obavezno predstavnice iz njene stranke, to jest kokoške, ćurke i ostala perad, što je tvor odmah prihvatio, a liju postavio za jednog od potpredsjednka vlade i ministra za mudrost. Jazavac je dobio ministarstvo poljoprivrede, s naglaskom da što više proizvodi tikava, to jest bundeva.
Magarac je stojički pod teretom njakao i bio je zadovoljan da ga niko ne dira dok god ima trave da pase. Psi su dobili pravo da bez zabrane i ograničenja laju na mjesec, a mogu sad i čovjeka da ugrizu bez kazne, ali čovjek njih ne može ugristi. Šakal se, koristeći nasljedničku lisičiju mudrost i nešto vučije hrabrosti prilagodio i demokratski ponegdje ponešto dobro očerupa. Za njegove predatorske radnje i kriminalna djela organi bezbijednosti pod lisičijijim uticajem ne protestrujiraju, jer rođakluk je rođakluk, a ćud ista. Na vuka se organizuje povremeno hajka, kako bi domaće životinje mislile da se o njima brine i štiti od strašnog predatora – vuka.
Predsjednik vlade najveći smrad među životinjama – tvor, češće je odsutan, nego što presjedava. Svi članovi vlade, da bi se što prije riješili smrdljivog tvora, glasanje obave munjevito bez bilo kakve rasprave. U normalnim i manje važnim predmetima za rasprave, uvijek ga zamjenjuje podpredsjednik – jazavac i tako vlada vlada i nikome ništa ne odgovara.
Sve ostale životinje i životinjice odlaze negdje, sve ih je manje, pa staništa postaju pusta. Dok ”krmak”, tako je napisao George Orwell, uspješno upravlja, vo zadovoljno pored njega buče po slami, a ovan mrče ovce, gdje god stigne.
Mislim da bi ‘’Ori’’, to jest George Orwell bio oduševnjen ovom parodijanom, pričom, kao što sam i ja bio oduševljen kad sam pročitao njegovu ‘’Životinjsku farmu – Animal farm.’’
Savko Pećić Pesa
