Zoran Jurkić, muzičar svjetskog glasa: Treba živjeti “punom parom”

Nakon što ga je kao četverogodišnjaka ratni vihor davne 1946. godine, zajedno sa majkom Vlatkom i bratom Zlatanom, iz rodnog Bugojna doveo u Derventu, Zoran Jurkić je vrlo brzo, već polaskom u osnovnu školu, otkrio svoje simpatije prema muzici.

Bilo je to jednog lijepog septembarskog dana, kada je gradom prolazila parada pionira, tada veliki događaj.

– A mi, ko djeca, za njima! I ja tako trčeći, skroz naprijed, zapazim pored trobojke sa zvijezdom jednog malo većeg dječaka sa divnom zlatnom trubom! Tako nešto ja nikada nisam vidio. I taj divni instrument je ostavio neizbrisiv utisak na mene, toliko da ga ja nisam mogao zaboraviti! Poslije nekog vremena sam počeo svirati u našoj takozvanoj “pleh muzici”, opisuje Jurkić.

Bio je to duvački orkestar pod vođstvom vrsnog i nikada zaboravljenog pedagoga Vase Nećipora, a Jurkić je, naravno, svirao trubu. Ali tu stvari nisu išle glatko.

– Svaka proba bila je predstava pedagoških dostignuća našeg Vase. A ko je tu svirao? Bio je to nevjerovatan “mješung” radnika iz „Ukrine“ i „Obuće“, učitelji, đaci, čitave familije iz Omeragića, pokoji Cigo na bubnjevima i dvije pijandure! E, tu sam ja napravio moje prve i nikad zaboravljene muzičke korake. Učili smo note, ali je najteže bilo marširati u taktu i još svirati, prisjeća se Jurkić.

Poslije okončanja osnovnoškolskog obrazovanja u „Nikoli Tesli“, gimnazijalac tadašnjeg „Vlade Šuputa“ otkriva novi duvački instrument – saksofon, koji će ga pratiti u nastavku karijere. Nakon završetka gimnazije uslijedilo je školovanje na Muzičko-pedagoškoj školi u Sarajevu, potom je angažovan kao nastavnik muzičkog vaspitanja i geografije u Bunaru, da bi nakon jednogodišnjeg rada otišao na odsluženje vojnog roka na Kosovo, a potom proveo četiri godine na Muzičkoj akademiji u Beogradu.

Nakon tog perioda počinje Jurkićeva estradna karijera. Prvo je to bilo u orkestru „Korone“, koji je na turnejama po Jugoslaviji pratio tadašnje poznate pjevače Zafira Hadžimanovog, Senku Veletanlić, Nadu Knežević i druge, da bi sredinom šezdesetih postao član poznatih beogradskih „Elipsa“.

Raspad grupe se poklopio sa njegovim odlaskom u Skandinaviju, tako da u Danskoj upoznaje svoju suprugu Margaretu i ostaje da živi sve do danas.

– Dobijam posao kao flautista u Kamernom orkestru, a istovremeno sviram i u Kraljevskoj filharmoniji „Arhus“. U isto vrijeme sam angažovan kao tražen muzički pedagog jer sviram klasiku, džez i ritmičku muziku i to na saksofonu i flauti. Kasnije sam angažovan kao dirigent i instruktor u više simfonijskih i duvačkih orkestara po Danskoj. Zbog vječne nostalgije za mojom Bosnom, osamdesetih počinjem da se bavim i našom narodnom muzikom kojom se i dan-danas zabavljam, naravno, pored klasične muzike, koja mi je dala tehničku i muzičkoteoretsku nadgradnju, kaže Jurkić.

Danas je ovaj vrsni muzičar vrlo aktivan penzioner. Još uvijek trči, vozi bicikl, svira u nekoliko muzičkih sastava, ali kako kaže, uglavnom amaterski i u humanitarne svrhe.

– Zdravlje me dobro služi, potpuno sam prezdravio rak prostate, koji me je pogodio prije 3-4 godine. Bio je u početnoj fazi i sada je to potpuno sanirano i zbog toga živim život “punom parom”. Ponekad čovjek mora imati i malo sreće, za kraj će ovaj vrsni muzičar.

Ljubitelj automobila
Jurkić priznaje da je uvijek bio znatiželjan, zbog čega je imao mnogo hobija. Pored sviranja, interesovala ga je i restauracija i popravljanje muzičkih instrumenata.

– Automobili su me uvijek interesovali. Stariji Dervenćani se sjećaju da sam dolazio sa “bijesnim kolima”. Tako sam počeo popravljati i “budžiti” specijalne automobile. Imao sam „bubu“ sa poršeovim motorom i prvu turbo “bubu” u Danskoj. Potom slijede modeli Poršea Super Karera 911, 944 Turbo i slično. Naravno da sam ih popravljao i tako učio i tu tehnologiju. Ovdje u selu svi me u šali zovu “majstor svih zanata”, opisuje svoje strasti.

Pored svega, bavi se i slikarstvom, koje smatra dobrom terapijom.

B. N. – Derventa Cafe