…Tada je zimska pariška groznica učinila da sam poludio a preduslovi za moju bolest bili su slaba dohranjenost, duhovna premorenost i neuspjeh u životu. Čitav moj život u Parizu bio je oštra borba u sebi samom, te sam radio slike u vedrom tonu, s velikim koloritom. Ali sve to nije pomoglo, život je bio toliko žalostan…
Sjetimo se da je Dürer (1471-1528) prvi u istoriji umjetnosti uradio portret s likom depresivne žene (Melancholie, 1514), a kasnije Van Gogh i drugi. Opet, sa druge strane, sjetimo se G. Courbeta (1819-1877) – preteča francuskog naturalizma koji je stajao čvrsto ukopan u tlo i nije mogao slikati anđele jer ih naprosto nije vidio.
Hipokrat je, recimo, za melanholiju smatrao da je više vezana za tijelo, za stvaranje žuči.
Pod okom Apolona, boga zdravlja i svih umijeća, kod grčkih mislilaca mnoštvo je i lucidnih misli. Ma koliko da se psihička bolest i kreativnost prepliću zajedničke su im emocije.
STRAH OD PRAZNOG PROSTORA – horror vacui
Lombroso objavljuje studiju Genij i ludilo kojom je nespretno proglasio genijalnost jednom vrstom bolesti i ta se misao preselila u laički svijet. Poređenja ovdje, naravno, nema. I genij i duševno bolesna osoba odstupaju od prosjeka normale.
U likovnim ostvarenjima djece, primitivnih i bolesnika uočava se zanemarivanje anatomije likova, nepoznavanje perspektive, neprihvatanje nekih pravila kao kompozicije i izbora boja. Stapalo se nestvarno sa stvarnim upozoravajući da nestvarno postoji.
Prostor je potpuno popunjen, prepuno manirizma, ponavljanja. Prvi put se upotrebljava termin – strah od praznog prostora. Na crteže i slike se gledalo kao na instrument koji razotkriva više nepoznatog u pojedincu, što omogućuje da se bolest upozna.
STAKLENI TUNEL MEĐU LjUDIMA
Student slikarstva prihvata nadimak – identifikaciju sa slikarom Van Gogom. Neprisutan, utonuo je u svoj univerzum kome je bio jedini stanovnik, a i tu stranac.
– Kretao se među nama kao kroz tuđi svijet. Pitali smo ga za groteskne glave, crno lišće, ptice sa jednim krilom u letu, iskešenu čeljust pauka. Pitamo ga direktno – naziv?
Odgovori spremno – Vrata mjesečine.
ZATVORI ZAMIŠLjANjA
– Pacijent, 48 godina, na poziv slobodnog izbora motiva crta scenu u kojoj dječak pruža ruku djevojčici koja mu daje hljeb:
Bio je rat, u kući smo ostali živi samo majka i ja. Jedva sam hodao od iscrpljenosti i gladi. A ja čujem jasan glas – evo, uzmi! Vidim priliku djevojčice koja mi pruža hljeb. Osvrnem se da to kažem majci, ali je prikaze nestalo. Od tada, kad god mi se stanje pogorša, vidim tu priliku a čujem je, evo, i sada.
– Petogodišnji dječak u svakom crtežu prikazuje majku kao centralnu ličnost. Kontura lika oca koji ih je ostavio je prazna. Dječak je hospitalizovan zbog noćnog mokrenja i intenzivnijeg mucanja.
– Pacijent 53 god. skupljao je stvari koje je mogao ponijeti u džepu: kamene oblutke, krhotine stakla, porculana i sve to posmatrao pažljivo pod različitim osvjetljenjem. U tim predmetima je tražio neku snagu i osjećao dodirom drugo postojanje.
– Silvija (32) nastavnica u osnovnoj školi, s doktorom interpretira urađeno i ispisuje na poleđini: Dodir šutnje…Mali svemir na dlanu…Makar crtom osame…
– Seljanka je hospitalizovana zbog višegodišenje potištenosti, ratno istraumatizovana. S prozora bolničke sobe je zagledana u bolnički dimnjak koji crta. Njen komentar: To lože peć gdje će me spaliti.
NEDIRANI ORTOGRAFI BOLESNIKA
Noću se probudim od glasa koji ponavlja – Ovdje sam u sobi. Kada se probudim za ustajanje, odmah glas – Ja vas vidim! Mislim si, neka! Možda me neko odnekud gleda. Tehnika je napredovala i kod nas. I dalje ne obraćam pažnju jer sam zaokupljena spremanjem za posao.
– Halo, Cosmos, postoji li kod vas priroda slična našoj?
– Postoji.
– Koliko ste visoki?
– Deset metara!
– Ne vjerujem dok ne vidim!
– Slatka lutkice!
– Kakva je kod vas tehnika?
– Pokojna.
– Jesam li zdrava?
– Bolesna na oči. (očekivala sam da će reći psihički bolesna)
– Da li je smrt prirodna pojava?
– Ne zna se. Vaša majka je sada jablan…
AVANTURE DUHA
Frojd je poticao svoje pacijente da slikaju kako bi saznao o njihovim snovima. Slika je na neki način pismo slikara. Parafrazirajući Hamleta možemo reći da u haosu misli i riječi zna biti sistema i poruke samo je valja naći.
Valja istaknuti da bolesno stanje osujećuje ali rijetko poražava stvaraoca. Sjetimo se Renoara kojeg je u starenju mučila bolest zglobova otežavajući da slika. Na svoje ukrivljene šake dao bi povezati kist da bi mogao slikati. I obrnuto: bolest nikoga nije učinila umjetnikom.
ART THERAPY
Izraziti sebe nije jednostavno. Tu se prepliću svjesni i nesvjesni motivi, konflikti, motivacija da prikažemo sebe kako želimo da nas se doživljava. U nekih je kreativnost uspon u životnom rastu, u drugih uzlet u dahu.
Pacijentica, po prestanku psihotičnosti i povratku u realnost prestaje slikati što je do tada obilno praktikovala.
Interesantno je zapaženo kod shizofrenih, koji su bili vješti crtači, da se pojavljuju likovi iz bajki: ptičurine, životinjski i ljudski likovi stopljeni u jedno, te naglašena seksualna simbolika. Otuđenje od stvarnosti i emocionalno ohlađenje, a otkriva se obilje nesvjesnih elemenata. Crteži otkrivaju nesvjesno, omogućavaju da se bolest upozna. Sve to vraćajući se iz avanture duha u koju bi imaginacijom dospijevali.
PSIHIČKI POSJED
Ljepota je stvar unutrašnjeg zbivanja, ali ni crtež ne iskazuje sve, pa se izražavamo čime raspolažemo. Često je simbol zgusnut znak poruke. Npr, srušeno drvo predstavlja simbol dokrajčenog života.
Boja je fizikalni pojam osobine svjetlosti.
DEJAN SIBINČIĆ, doktorand psihologije
“Kao najindikativniji način procjene na osnovu crteža u kontekstu zaštite mentalnog zdravlja, ostaje crtež porodice (Family Drawing Test)”.
Instrukcija je takođe kratka i jasna, a ona glasi: “Nacrtaj mi svoju porodicu”, bez jasnog navođenja koje tačno članove porodice da crta. Kvaliteti crteža, koji pored svoje psihoanalitičke pozadine imaju i određeno zdravorazumsko uporište, odnose se na položaj figura, položaj figure sebe u odnosu na članove porodice, izostavljanje određenog člana porodice (indikativno za potencijalno zanemarivanje ili konflikt), veličinu figura, razdvojenost/blizinu figura, kao i detalja na figurama (figura nema prste, nema glavu, usta itd.).
Prednost je svakako primjena crteža sa osobama koje imaju oštećenje sluha. Ipak, zaključivati o nesvjesnom na osnovu crteža je poprilično nespecifikovano, te je samim tim od izuzetne važnosti ove tehnike primjenjivati samo kao potporno sredstvo rezultatima dobijenim na validiranim instrumentima procjene sposobnosti, ličnosti, psihopatoloških manifestacija, a nipošto se voditi samo njima, te na osnovu njih donositi odluke.
IRENA TEOFILOVIĆ, magistar psihologije
Djeca, ali i odrasli, crtanjem mogu da “kažu” mnogo više nego riječima, zbog čega se crteži koriste i u dijagnostičke svrhe.
Mahoverova 1949. konstruiše test crtanja ljudske figure sa pretpostavkom da “crtanje ličnosti predstavlja izražavanje sopstvene ličnosti ili tijela u okruženju”. Mada ne smije biti jedini način procjene, kroz ovakav crtež moguće je dobiti podatke o samoj ličnosti, intelektualnoj zrelosti u određenom dobu, kao i emocionalnoj prilagođenosti ili poremećenosti.
SARA SAVIĆ, dipl. likovna umjetnica
Ukoliko pitanje nesvjesnog posmatramo kroz stilove, jasno nam je da u nekim stilovima nema mjesta nesvjesnom, gdje imamo kubizam kao pravac koji je zasnovan na Ajnštanovoj teoriji relativiteta, te je usko povezan sa naukom, i kao takav predstavlja proces istraživanja, baveći se vremenom i prostorom kroz posmatranje perspektive, kombinujući više perspektiva te njihovim sjedinjavanjem u jednom umjetničkom djelu.
S druge strane, ekspresionizam je duboko protkan subjektivnom percepcijom, emocijama i ličnim doživljajima umjetnika.
Naglasak na nesvjesnom je najprisutniji u nadrealizmu. Nadrealisti su nastojali da dokažu da je moguće prikazati, bez bilo kakvog uticaja, tok čovjekovih misli, te su se usmjerili na scene iz snova i nasumičnost misaonih slika.
Ispoljavanje nesvjesnog u umjetnosti jeste moguće, ali nikako nije nešto za čim bismo trebali konstantno tragati mistifikujući proces stvaranja, umanjujući značaj umjetnikovog istraživanja, znanja i vještina koje su potrebne za sve odluke donesene prilikom tog procesa.
Stereotipno shvatanje umjetnika/posrednika koji stvara pod dejstvom neke treće sile često okarakterisane kao inspiracija jeste nešto protiv čega se moramo boriti, pogotovo kada je riječ o savremenoj umjetnosti. Umjetnik mora biti spreman preuzeti odgovornost za svoj rad i sve što on jeste, obrazložiti ga, ali i braniti.
Koliko je likovna terapija efikasna?
To je pomoćna metoda koja pomaže da pojedinac nađe dijelove svog identiteta. Njome se deblokiraju kanali komunikacija. Govor i pismo mogu da sadrže više cenzure za izražavanje.
– Tu me u noći uhapse. S druge strane zida i iza staklenih vrata vidim siluetu slikara – kašljucao je i svaki pokret mu je odjekivao u grobnoj tišini.
…Kasnije i brat bježi sa mnom i govori mi da su slikara izveli iz kuće i sa drugim taocima streljali.
Literatura:
Branko Pražić, Crtež i slika u psihijatriji
Aleksandra Marilović
