Jedan mesar me ponekad pozove na stranu i pita šaputavim glasom: „Profesore, šta znači sve ovo“? Ja mu kažem da nemam nikakvu ideju ali da o tome stalno mislim… – Čarls Simić
Zainteresovana pitanjem predstavnicima vlasti (ali i samome narodu) „Šta se planira uraditi po pitanju odlaska mladih iz Republike Srpske“ postavljeno na jednoj od lokalnih stranica, odlučila sam napisati ovaj članak, prije svega, da bih sama došla do idejnog rješenja jer na našim prostorima običan građanin odvajkada se prema svojoj zemlji odnosio isto: davao joj sve što ima. Čak više nego voljenoj ženi.
Ovo su neka od mojih pitanja budućim kandidatima:
1. KAKVE VRIJEDNOSTI PREZENTUJEMO?
Ako želimo postaviti situaciju “ja sam čovjek – ti si čovjek” i želimo nešto zaista učiniti za svoju sredinu i ako postoji konkretan cilj bilo koje vrste (kao što ga svi imamo krenuvši od đačke klupe) to onda znači raditi. Razmislite koliko ovaj nerad u svim porama društva još može da traje? Taj dio mora da ode. Ne želim da iznosim politički sud niti sam isključivi navijač ali ovo što iznosim vama na uvid nije ni savjet nego instikt čovječijeg.
Neću više da vidim nikoga ko nešto ne radi sopstvenim rukama.
2. VJEROVALI SMO KAO ŠTO PSI VJERUJU
Hajde da se vratimo malo unazad i da vas podsjetim na protu Matiju Nenadovića koji je načinio prvu skupštinu, prvo praviteljstvo.
Zatim, zlatan primjer kneza Ivana Kneževića koji je bio bogat čovjek, ali razuman i duševan. Govorili su da se ne zna šta je ovoga čovjeka nadgornjavalo. Kada je Kulin – Kapetan sa turskom vojskom poveo stotine robova 1 806. godine a koji su trebali biti prodani turskom carstvu, ovaj knez je za otkup robova dao sve što je imao, uključujući i Dvore. Od tog trenutka od sirotuje u Srbiji da bi ga već 1 8015. godine Vuk sreo kao kulučara.
Ne smatram, naravno, da lice koje se bavi politikom treba biti romantična predstava božijaka ali svakako želim iskoristiti svaki mogući prostor koji mi je dat da podsjećam i na ovakve primjere.
3. VEOMA VAŽNO PITANJE: KADA SE POČELO GRIJEŠITI?
Na ovim prostorima običaji su se poštovali kao zakoni. Kažu, selo može da propadne, ali običaj ne može. Ovi prostori svojim zakonodavstvom oduvijek su bili preteča demokratije. Oni su u principu i valjani. Međutim, odgovor na postavljeno pitanje pružiću vam primjerom jednog mladića koji je u znak zahvalnosti prišao nedavno preminulom našem velikom dr Vladeti Jerotiću želeći da ga počasti u restoranu pićem, kako sam reče, u znak zahvalnosti. Ovaj mu je ljubazno zahvalio objasnivši da domaća politika i nalazi se u ovoj vrsti gliba upravo iz toga razloga – našeg domaćinskog osjećanja dužnosti i primjera ja tebi – ti meni.
4. DA LI JE MOGUĆA DEMOKRATIJA NA OVIM PROSTORIMA?
Zatim podpitanje, kako do izvornog njenog oblika?
Smatram da je demokratija itekako ostvariva na ovim prostorima, a evo i zašto: naš narod i sunarodnici ovih prostora oduvijek su sa svojim voždovima bili na Ti. Nerijetko su čak i islamski vladari znali da se prerušavaju da bi zapitkivali narod o njihovim problemima.
Toliko se govori o toj riječi a svako je definiše baš kao i religiju na sopstveni način. Ajmo ovako, ako i postoji neka naša, domaće vrste neka ona počne u kući. Jer možemo se mi zavaravati koliko hoćemo da smo u 21. vijeku, ali mi živimo još uvijek kao zadružna zajednica.
Smatram da može postojati neka vrsta demokratije prilagođene našoj naravi i načinu života i koja bi bila kao domaća renesansa. Jer, sjetimo se: začetke duhovne obnove nalazimo još u 13. vijeku a naš narod je prednjačio renesansom sa zadužbinom kralja Milutina – Bogorodicom Ljeviškom. Neki čak smatraju da je prvobitna građevina nastala u 10. vijeku. Dakle, renesansa prije renesanse. Možemo li mi to?
E pa ne možemo ako svi u isti glas govorimo o toj istoj demokratiji. U takvom slučaju taj pojam se naziva nadvikivanje.
5. ŽIVIO JA – UMRO TI
Republika Srpska zajedno sa komšijskim oblastima još uvijek živi neki modreniji oblik plemenskog sistema. U plemenu postoji jedno pravilo koje u crtici kratko i jasno definisah. Gdje leži kvaka odgovoriću u narednoj podtački u kojoj ukratko objašnjavam način fukcionisanja našeg ovdašnjeg čovjeka a moga savremenika.
6. ANALIZA SRPSKOG SINDROMA ili sindrom zapletenih rogova
Našli smo, valjda, uzor u svijetu prirode u borbama jelena gdje dva jelena u borbi na život i smrt tako su se zapleli rogovima da su na kraju borbe iscrpljeni pali jedan pored drugog mrtvi. Ne želimo našoj budućnosti, zar ne? Zato ću vas podsjetiti na hadži-Đeru koji, kada god bi Srbi učinili nešto naopako, on im je u prevrnutoj odeždi odslužio službu. Tjerao je ljude da pred krstom izgovore za Srbe najteže riječi: Praštaj brate.
Simpatična je i smiješna ova vrsta njegove prijetnje ali vjerovatno je znao način na koji funkcionišu njegovi bližnji. Jer svi znamo: gdje su dva naša čovjeka tu su već i tri ideje.
7. POLITIČKA SAMOSVIJEST SVAKOG GRAĐANINA
Na ovim prostorima sloboda je mlada a obrazovanje na niskom nivou. Naš čovjek više nema tu privilegiju odlaganja i vjerovanja u istorijsku pravdu, te zanose genijem rase. Naša istorija jeste čestita ali navedene primjere ja sam vam navodila samo kao arhetip našeg običnog čovjeka i da bih približila današnju situaciju.
Sliku izbora i njene buduće rezultate isključivo gledam kao sliku cjeline i svijesti naroda.
8. ŠTA PODRAZUMIJEVAM POD POLITIČKIM ANAGANŽMANOM?
Pošto se sama ne bavim ovakvom vrstom posla ali ne mogu isti negirati, niti mi je to namjera jer od mene je starija ona misao „caru carevo, a Bogu Božije“ ipak ću podvući da biti zaljubljen u patriotizam i ne vidjeti mu greške može biti opasno.
Treba da postoji zdrava kritika ali ne i bolesno negiranje svega što se čini. Napetost u strankama dovodi do podjele koja je najsigurniji vid otuđenja i vremenom dovodi i do gubljenja identiteta. Imajte to u vidu.
9. ŠTA JE OSNOVNI NAŠ INTERES?
Mislim da još uvijek nije jasno i da naš čovjek sam nije načisto sa svojom mišlju.
Postoji ona lijepa misao: oprezno sa željama – mogu se i ostvariti!
10. ČOVJEK U LADICI
Ja nisam ovaj redak koji vam pišem. Nisam ni papir a nisam ni knjige koje sam objavila. Ja sam čovjek od krvi i mesa i imam širok spektar potreba. Takođe, svjesna sam da moja sredina ne može biti histričan pokušaj sprovođenja bilo kog oblika moje volje. Međutim, ja sam čovjek i ti koji čitaš ovo si čovjek. Zato želim da ti kažem kako je materijalni svijet posljedica onog što se dešava u duhovnom svijetu.
Niko od nas nije broj niti papir. Voljela bih da se u pauzi, dok mašina odmara, neko prisjeti i toga.
11. ŠKOLSTVO
Znam da mnogi od vas koji čitaju ove redove misle da je novac šesto čulo. Navešću konkretan primjer jednog učenika kome nuđeno da ide na takmičenja iz više predmeta u kojima je bio dobar, on odgovara svojim nastavnicima pitanjem: kakvu korist ja imam od toga?
Polako, ali sigurno, škole se pretvaraju u mentalne sirotinjske četvrti i već je zaboravljeno koliko radovanje predstavlja proces učenja pa i podučavanja.
Još u 19. vijeku bilo je jasno starom, dobrom Vuku: „Bez budućnosti je država neobrazovanog naroda. Obrazovanom narodu ne manjka države“.
12. OSJEĆANJE NESIGURNOSTI GRAĐANA
Potrebno je dobro pretresti ladice i pronaći odgovor na ovo ključno pitanje koje, kao što vidimo, treba najprije i rješavati. Potreba čovjeka da se osjeća sigurno jača je i od seksualnog nagona koji predstavlja najjaču vrstu energije. Ovo pitanje danas nije nimalo bezazleno. Odnos pojedinca prema političarima i odnos političara prema istorijskom momentu koji im se pruža traba biti u smislu:“Ako me gledaš so dve oči, jas tebe gledam so četiri“!
Takođe, ovdje više niko ne umije da objasni ko je s kime ratovao i zbog čega?
Sada je situacija takva kakva jeste. Živimo zajedno i ovi prostori oduvijek su nosili uticaje Istoka i Zapada. Malkice je smiješno što se tako i dijelimo kao da ne znamo konačno da je zemlja okrugla. Kao da od Zapada ne postoji još zapadnija tačka i obrnuto.
Možda su baš ovi brojni izmiješani spoljni uticaji naš prioritet ako bismo konačno bez romantične religijske histerije gledali ekonomski na ovu pojavu u našem društvu?
13. BJEŽIMO, BOŽE, ALI KUDA?
Nekada se otvore putevi i kada ne dajemo sebi ili drugima tu zaslugu. Međutim, ovakvu vrstu prilike definitivno treba iskoristiti jer naš Bog je tu.
Još samo mi da se složimo.
Za kraj: svaka generacija ima prava na sopstvena otkrića već otrivenog, zar ne?
Aleksandra Marilović – Derventa Cafe
Našim prostorima odavno vlada autokratija a narod nije sposoban da prepozna vrijednosti modernog upravljanja društvenom zajednicom.Još uvjek se klanjamo ličnostima iz političkih struktura misleći da su oni Bogom dani ,a nisu mi smo ih odabrali da nam upravljaju društvom a oni se pretvaraju u “nedodirljive”. Kada društveni interes bude iznad privatnog tek onda se može zaključiti da smo na putu oporavka društvene zajednice.Dok god se zahvaljujemo predsjednicima, načelnicima , direktorima i drugim funkcionerima što nam dovode asfalt, struju, vodu u naselja mi ne znamo šta je to država i kako se sa njom upravlja.Sve nam to mora biti obezbijeđeno bez velikih ceremonija presjecanja vrpci, šatora i javnih zahvala .Takvo nešto je obaveza države i lokalne zajednice da se narodu obezbijede uslovi za dostojan život.Narod je taj od koga se uzima porez pa je red i obaveza vlasti da mu to vrati kako dolikuje.Na kraju bih iznio jednu misao ,ako za svaki posao traži odgovarajuća stručna sprema i znanje kako to da se za političara (odbornika, predsjednika) treba samo zaokružiti ime na biračkom listiću i pobjednik je onaj koji ima najviše nabrojanih glasova.