Nemoguće je ne pisati o ljubavi! Zar postoji čovjek koji nikada ništa nije napisao, makar na svoju školsku klupu? Kada kažemo ljubavna poezija, zvuči kao opšte mjesto. Razmislite dobro, zar je lako držati olovku u ruci kada oko vas sve vidljivo i nevidljivo pleše, a morate uhvatiti ritam, kazala je Aleksandra Marilović, književnica iz Dervente, koja je nedavno nagrađena na konkursu “Pjesma nad pjesmama” u Mrkonjić Gradu.
Na pomenutom konkursu glavnu nagradu osvojio je Matija Bećković za davno objavljenu poemu “Vera Pavladoljska”, dok je Marilovićevoj u kategoriji afirmisanih pjesnika pripalo priznanje za najiskreniju ljubavnu pjesmu. Povodom toga, ova pjesnikinja, koja piše i prozu i književnu kritiku, o svom književnom radu i bliskim joj temama pričala je za “Nezavisne”.
NN: Ako je nemoguće ne pisati o ljubavi, da li svaki pjesnik ima svoju ličnu “Pjesmu nad pjesmama”?
MARILOVIĆ: Bez obzira na nagradu, kao pjesnikinji mi se čini da još nemam svoju ljubavnu pjesmu. Ona samo kuca u meni, raste i čeka trenutak kada će radosna ugledati svjetlost dana. Do tada starozavjetna “Pjesma nad pjesmama” biće moje posvojče, a njene stihove: “Ustani sjevere / i hodi juže / i duni po vrtu mom / da kaplju mirisi njegovi / neka dođe dragi moj u vrt svoj / i jede krasno voće svoje… izgovaraću kao molitvu. Jer, šta je poezija drugo nego obraćanje Bogu u nutrini sopstvenog hrama!?
NN: Zajedno s Irenom Berom 2011. godine objavili ste knjigu poezije “Dvopjev”. Koliko su česti ovakvi slučajevi u književnosti i otkud ideja za jednu ovakvu zbirku?
MARILOVIĆ: Zbirka pjesama “Dvopjev” u izdanju “Brankovog kola” izašla je 2011. godine i svojim koricama zaštitila jedno divno prijateljstvo. Ciklus “Daleke blizine” prostire se prvim dijelom zbirke s raznovrsnim tematsko-motivskim načinima pjevanja. Irena je u ovom skučenom prostoru potvrdila svoje pjesničko Ja. Korice se zaklapaju mojim ciklusom pjesama koji nosi naziv “Zdravice utopljenika” i sluti ritam dramske napetosti bića. Sama zbirka nastala je kao pečat našeg studentskog života. Postoji li šta ljepše u životu od studiranja srpskog jezika, ljudovanja u studentskoj oskudici, čitanja knjiga pa još sve to moći podijeliti s najboljim drugom? Ipak, Irena i ja nismo otkrile toplu vodu. I ranije su postojali ovakvi pjesnički poduhvati. Sjetimo se, ponajprije, knjige “Smrću protiv smrti” Branka Miljkovića i Blaže Šćepanovića, zatim “Triptiha” Miroslava Nastasijevića, Pere Zupca i Mike Antića. Živjelo prijateljstvo! Živjela poezija!
NN: Za drugu zbirku pjesama nagrađeni ste nagradom “Stražilovo”. Koliko su odlasci na Stražilovo i druženja sa drugim pjesnicima starije i mlađe generacije na “Brankovom kolu” uticali na Vaše pisanje?
MARILOVIĆ: Nagrada “Stražilovo” tradicionalno se dodjeljuje pored spomenika pjesnika romantizma Branka Radičevića, koji je prvi počeo da piše pjesme na reformisanom srpskom jeziku. Iako je život skončao u Beču, njegova želja bila je da mu kosti počivaju upravo na ovom mjestu, pored Sremskih Karlovaca, gdje su na tridesetogodišnjicu njegove smrti i prenesene. Narod nije ostao dužan svom pjesniku, pa su za spomenik doneseni kameni blokovi iz raznih krajeva u kojima su živjeli Srbi. Manifestacija “Brankovo kolo” svake godine dodjeljuje tri ugledne nagrade: “Pečat varoši sremskokarlovačke”, “Stražilovo” i međunarodnu nagradu “Branko Radičević”. “Stražilovo” je s pravom nazvano “srpskim Parnasom”. To brdo muza pohode najveća književna, kulturna i duhovna imena koja drže stražu srpskoj bogatoj kulturnoj tradiciji koja još ima šta da kaže. Velika je privilegija biti dio svega toga. “Brankovo kolo” kao manifestacija je pjesnička arkadija, mjesto gdje je poeta privilegovano biće. Mogu slobodno kazati da su odlasci na Stražilovo bili zlatno klupko koje je odredilo moj put. Tu sam shvatila da je pisanje sudbina i pronašla sabraću po peru i pjenušavoj krvnoj grupi.
NN: Upravo ste završili s pisanjem romana prvenca?
MARILOVIĆ: Roman naslova “Kompleks gospođe Bovari” nastao je u onom trenutku kada sam shvatila da pisci prosto nemaju odgovore na sva moja pitanja, a njih je bilo mnogo. Pošto u stihu nisam mogla pronaći dovoljnu širinu, krenula sam u avanturu. Pronašla sam svoj svijet u kome mi niko ne može nametnuti učmalu svakodnevicu. Sastavljen iz okvirnih priča, poniklih iz usmene književne tradicije, duboko zaglibio u magijski psihorealizam, ovaj roman će se čitati kao djelo proroka. Nakon tri godine neprestanog rada osjećam se kao ubogi dijak koji je tu samo da prati svoje junake čiju putanju naslućuje misao: “Vi ne možete zatresti jedan cvijet, a da ne zatresete zvijezde” (eng. fizičar Tompson, IX vijek).
NN: Radite kao bibliotekar. Koliko se čita u Derventi i uopšte kod nas?
MARILOVIĆ: Biblioteka je zapravo jedno zaboravljeno ostrvo. Ipak, svaki novi došljak ovdje pronalazi zakopano blago. Ovo je izuzetno fleksibilno radno mjesto jer čas posjetim zemlju Liliputanaca, već sutradan na drugoj planeti pijem čaj sa Malim Princom i njegovom ružom čavrljam. Jednom sam se u posljednji čas spustila sa čarobnog graška bježeći od strašnog diva. To su, ipak, tajni podaci moje službe, koje dijelim samo sa čitaocima. Najviše sa djecom. Da li se čita dovoljno danas? Ne. Neću kazati da su se generacije promijenile. Kritiku moram uputiti profesorima srpskog jezika, koji sami potcjenjuju svoju profesiju zaobilazeći kulturne manifestacije. Krivica pripada i nama, kulturim radnicima, koji se ne borimo za svoj status.
NN: Pošto pišete i književnu kritiku, možete li nam reći koje su Vas knjige savremene srpske književnosti posebno zainteresovale?
MARILOVIĆ: Što se tiče književne kritike, ona mora da bude izuzetno pedantna. Mora da glanca svojim oštrim sječivom djela dok god ne postanu poput staklenog brda. Istina, mnogi će se ovdje i okliznuti, ali samo rijetki i zaslužuju one impresivne pejzaže sa druge strane stvarnosti. Moram razočarati dušebrižnike koji šire neistine da je književnost kazala sve što je imala. Zar Vaskrs ne slavimo svake godine? Tako je i s jezikom. Što se savremene književnosti tiče, ona mnogo toga nudi i nepravedno je zapostavljena. Pokušaću ispraviti tu nepravdu i preporučiti vam da upoznate djela Gorana Petrovića, Berislava Blagojevića, umijete se duhovnom vodom s lirskog zdenca Dajane Petrović. Neizostavni su putopisi Borisa Maksimovića, koji upravo radi recenziju mog romana.
