Vijesti Društvo Crtice iz istorije: Proljeće u Derventi iz ugla jednog slučajnog prolaznika

Crtice iz istorije: Proljeće u Derventi iz ugla jednog slučajnog prolaznika

1
Hotel “Hill” u kojem je naš junak vjerovatno odsjeo maja 1960. godine

Naš grad je uvijek slovio za raskrsnicu puteva, pa ni ne čudi da su u njemu boravili brojni slučajni ili namjerni prolazinici. A kako je proljeće u Derventi doživio jedan od njih govori i članak iz “Glasa komuna”, sreskih novina koje su izlazile od 1958. godine do 90-ih, u kojem je opisana jedna kratka posjeta našem gradu. 

Za ovaj grad sam do sada znao samo po geografskoj karti. Jer u Derventi nikad nisam bio. Sad sam, evo i prolaznik. Šta možle da kaže jedan prolaznik? Šta može čovjek da vidi za jedan dan i jednu noć? Kažu da prvi utisci nikad ne varaju. Ja mislim da su bar dosta autentični.

Moj prijatelj je živio u Derventi godinu iii dvije.

— Znaš — govorio mi je — to je grad koji svi vole. Svaki čovjek koji ostane u Derventi najmanje mjesec dana ne želi da ode. Eto, na primjer, ja. Živio sam u Beogradu, Sarajevu i drugim mjestima, sad sam po potrebi službe napustio Derventu i kad bi mi dozvolili da biram grad u ovoj zemlji izabrao bih Derventu.

Možda. Nešto nađe čovjek nekom gradu, nešto što dirne njegov nerv, odanog prijatelja, djevojku koju zavoli i to je u najmanju ruku dovoljno da čovjek zavoli jedan grad. Znam da ljudi vole svoja rodna mjesta, jer tu su uspomene iz djetinjstva, iz mladalačkih dana i grad je tada lijep, najljepši na svijetu. Isuviše subjektivno, jer on može samo da im bude drag.

No, moj prijatelj nije Dervenćanin.

Šta da kažem ja za jedan dan i jednu noć. Uostalom to je dovoljno za jednu reportažu.

Derventa je mjesto koje ima svoju BOJU.
Svoj mentalitet.
Svoj način života.

Zašto se građani tuže na mnoga mjesta, mjesta koja po broju stanovnika nadmašuju Derventu za deset, dvadeset puta? Ipak kažu: dosadno je u ovom gradu. Mislim da sam otišao daleko, al’ bih se usudio da kažem: zbog toga što ti gradovi nemaju svoju boju, mentalitet, tako zbog nečeg s te strane nisu oformljeni, i grad je i velik i lijep, ali ipak ne mora biti drag, ne mora čovjek da ga voli.

Derventa je grad u kome su kontaktiranja nevjerovatno laka. Građani su gostoprimljivi, pristupačni, stranci u ovom gradu začas postaju »domaći«. Naravno, svako svakog poznaje, ali sve je to nekako na istom nivou, nema mnogo »važnih«, nema onih »uobraženih«, »naduvenih« koji se nalaze u svakom drugorn mjestu i tako stvaraju nepovoljne distance.

>> Zapise sir Artura Evansa pročitajte OVDJE!

Dervenćani su veseli i živi, uvijek nešto pričaju, djevojke su jednostavne, manje lažne od ostalih, s njima je konverzacija laka, normalna. Primjećujem, (molim, ja sam samo prolaznik) da ovdje ima, možda, više žena nego muškaraca. Kažem možda jer ne znam. Pa ipak to nije zbog broja nego mentaliteta, načina života.
Šaren gradić sa mnoštvom ulica, ulica koje su doduše dosta prljave (za to su otprilike kriva goveda i ovce) i još možda poneko, djeluje prijatno bez obzira na sve to. Proljeće, parkovi su presvučeni u zeleno, posjećeni sa dvijema krajnostima: sjede (dok sam tu) penzioneri i omladina.

Ona reče da se zove Fikreta, djevojče od šesnaest godina u crvenoj jakni, dotrajaloj crvenoj jakni i s obzirom da je raskopčana, prepustila je haljinici da skriva oformljene djevojačke oblike. Još su tu dvije djevojčice mlađe od nje.

Fikreta se smije.
— Mi idemo — rekoše dvije djevojčice. — Neka ti drug pravi društvo. Taj drug sam ja i to veoma umoran drug.

Fikreta se stidljivo pomjeri da bi bilo izmedu nas dovoljno rastojanja. Mahinalno je poeela da raspliće pletenicu.

— Derventa — rekoh.
— A šta bi joj zamjerili? – upita dievojka.
— Ništa. Sviđa mi se Derventa.
— Odakle ste vi?
— Ne znam.

Ona slijeze ramenima.

— Lijepo vam stoje pletenice.
— Ah, ja bi htjela kratku, ali ne da mama.

Naišle su njene djevojeice i Fikreta je otišla.
Tako je to sve jednostavno. Dovidenja šesnaestogodišnja Fikreta. Ja imam trideset.

Derventa gleda televiziske programe i evo dok gledamo program ulicom tjeraju krdo ovaca, tako to mora. Ne mari. Na ekranu je modna revija, prikazuju se najnoviji ženski i muški modeli. Što se ovaca tiče, uz koje paskakuju janjci, to je naše. Janjci de otprlike zaglaviti za Prvi maj. Jer treba da se slavi praznik.

Derventa, šarenilo, sukob vremena, ovce, televizija, veoma moderan namještaj u hotelu, skupocjen, a voda iz slavina ne curi. U ovom hotelu, sve je dobro uređeno, imaju i kupatila, all šta vrijede kupatila, jer čojek se mora kupati vodom…
Muzika, pjevačice dvije, ne mari što ne znaju pjevati. Tri srednje škole, mnogtvo novih lijepih zgrada i kućeraka po periferiji, ali i u ovim izbama stanuju veseli ljudi, ne mogu svi odmah imati komforne stanove.

Ima nešto u ovom gradu što privlači, a što se neda objasniti. Razumljem prijatelja. Ja sam ovdje dan i noć i bih da ostanem bar godinu dana. Zaista, ima mjesta u kojma se odmah lagodn osjećaš.

Dovidenja, prijatni grade! D. J.

Članak “Glasa komuna” objavljen 1. maja 1960. godine

1 komentar

  1. Da li se kaže Drventa ili Devrenta ili Derventa da li postoje istorijski podaci.Ili nekako drugačije.Drvenčani su nezgodni i zlopamtila.Pročitaj Andrićevu priču o posljednjem putovanju Šemse međedara.

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Derventa Cafe. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja, provociranja i drugih oblika neprihvatljivog ponašanja.

Portal Derventa Cafe zadržava pravo da obriše komentare bez bilo kakve najave i objašnjenja te da preda podatke o IP adresama nadležnim institucijama u slučaju zahtjeva.

Please enter your name here