“Igra je osnovni biološki nagon, sastavni dio našeg zdravlja jednako kao i spavanje i hrana“
Prema definicjama iz literature igra se može definisati kao svaka aktivnost koju dijete bira samo, a za posledicu ima uživanje i satisfakciju. Igra je sama sebi svrha i za dijete je intrizično motivisana. Dijete se igra iz različitih razloga, radoznalo je, istražuje svijet oko sebe, uči nove stvari ili uvježbava već pozante. Potrebno je određeno vrijeme da dijete razvije igru, takođe su mu potrebni prostor i vrijeme u kući ili izvan nje.
Igra je razvojno najprikladnija aktivnost preko koje djeca uče. Kroz igru, naručito slobodnu, djeca razvijaju sve aspekte ličnosti. Postoji obimna, naučno zasnovana literatura zašto je igra možda i najvažnija aktivnost u djetinjstvu naručito u ranom djetinjstvu i predškolskom. Ovdje ću da navedem samo generalne stvari zbog kojih je važna i na koje igra, naručito slobodna igra utiče.
Igra omogućuje, pospješuje i unapređuje razvoj: grube motorike, fine motorike i vizuelno-motorne koordinacije, govorno-jezičke sposobnosti, kognitivne i konativne sposobnosti – pažnja, motivacija, pamćenje. Intelektualne sposobnosti, sposobnosti učenja, socijalne vještine i emotivnu inteligenciju.
Međutim, ukloliko posmatramo određeni vremenski kontekst u zadnjih par decenija, kada je riječ o dječijoj igri, ne moramo da budemo stručnjaci da bi mogli da konstatujemo dvije stvari; dječija igra se promjenila i djeca se igraju znatno manje; igra je postala značajno struktuirana i usmjerena od strane odraslih, znatno je smanjeno vrijeme koje djeca provode u slobodnoj igri koju oni sami otpočinju, osmišljaju i vode.
Iz dobrih namjera a sve u cilju da optimiziraju dječiji razvoj i učenje, roditelji, vaspitači, učitelji i ostali koji dolaze u intrakciju sa djecom, određuju kako, kada i gdje će djeca da se igraju. Veliki broj roditelja je zabrinut i teško da puštaju djecu samostalno da se igraju, bilo da je riječ o igraonici, igralištu, terenu ili livadi. Uvijek tu postoji strah od nečega ili nekoga, iako statistički gledano živimo u najsigurnijem periodu od početka civilizacije. Na taj način djeca odrastaju u osobe koje će u kasnijem periodu svog života imati muku da se nauče samostalno brinuti o sebi.
Životi mnoge djece su prenatrpani i unaprijed određeni aktivnostima za koje roditelji smatraju da su za njih najbolje. Časovi egleskog, časovi gimastike, plesa, plivanja i tako dalje. Opet sve to da bi djeca stekla vještine za koje smatraju da će ih dovesti do najpovoljnih rezultata u budućnosti, uglavnom akademskih. A mašta i kreativnost, da li je to važno?
Sve ovo dovodi do toga da djeca imaju veoma malo vremena za slobodnu igru, pa čak i u onom periodu kada bi to za njih trebalo da bude njihovo slobodno vrijeme.
Primjetno je da u dječijoj igri sada nedostaje grublja igra, engleski „rought and thumble play“. Takva igra se smatra nasilnom i neprihvatljivom, i to od roditelja koji su se na taj isti način igrali u djetinjstvu.
Ovakav trend sa sve više struktuirane a sve manje igre, koju djeca samostalno iniciraju i osmišljaju, rezultat je modernog vremena, složenih društvenih i tehnoloških faktora i kao takav ima negativne efekte na dječiji razvoj.
Statistički podaci ukazuju na sljedeće:
Svako peto djete ima problema sa mentalnim zdravljem
Povećanje učestalosti ADHD-a od 43%
Povećanje učestalosti depresije za 37%
Povećanje stope samoubistva kod starijih adolescenata.
Bojan Radović je profesor specijalne edukacije i rehabilitacije – defektolog i dječiji terapeut na edukaciji. Zaposlen je u centru „Budućnost“ i saosnivač trenutno neformalne organizacije “Pedagoška zajednica”.
Derventa Cafe
