Adolescencija je period u životu i razdoblje sazrijevanja u kome se osoba-dijete ulazi u odraslu dob i u kome su nerijetko manje ili više zbunjeni.
Zbunjeni između svojih ličnih želja, nastojanja i potreba i onih stavova koje im nameće sredina, te je ovo dio života u kome su mladi u fazi traganja za indetitetom i pri tome postavljaju pitanja: „Ko sam ja?“, „Šta treba da radim?“ „ Šta želim da budem?“. To je vrijeme u kome dosta toga otkrivaju, kako vezano za sebe u tjelesnom aspektu tako i za psihosocijalni dio života.
Istovremeno je to razdoblje u kome je mladima često potrebna podrška kako bi korak po korak preuzeli uloge i odgovornost iz svijeta odraslih. Sam proces izgradnje indentiteta odnsono traženja odgovora na neka od postavljenih pitanja jako velikom broju slučajeva nije tako jednostavan pa mlade osobe proživljavaju različite kombinacije osjećanja koja su opet praćena različitim manifestacijama ponašanja. Usled svih intezivnih promjena kako na fizičkom tako i na mentalnom i emotivnom planu, adolescencija je razdoblje u životu mlade osobe koje karakteriše povećan rizik od emotivnih i ponašajnih problema.
Studije zapravo pokazuju da su u periodu adolescencije upravo ove poteškoće najčešće i najintezivije više nego u bilo kojem drugom periodu života.
Iako većina mladih pored značajnih promjena na tjelesnom, kognitivnom, emocionalnom i socijalnom aspektu kroz period adolescencije prolaze bez većih teškoća, određeni broj adolescenata imaju značajne poteškoće da svoje unutrašnje stanje i svoje emocije organizuju, bilo da nemaju ličnih kapaciteta da se nose sa tim promjenama ili da se ne mogu uskladiti sa za tada novim i drugačijim zahtjevima sredine. Ove poteškoće značajno mogu da utiču na njihov dalji način psihosocijalnog funkcionisanja.
Bez obzira koje vrste studija i istraživanja koje se bave problematikom mentalnog zdravlja djece i adolescenata posmatrali, probleme psihosocijalnog funkcionisanja ove populacije mogu se svrstati u dvije kategorije.
Internalizujući problemi –poteškoće koje se odnose na emotivne probleme vezane za anksioznost, depresivnost i socijalno povlačenje i veoma često su praćene određenim psihotjelesnim simptomima. Za ove probleme su karakteristične emocije tuge, straha, strepnje, krivnje, odsustva samoinicijative, letargijom, odsustvom zainteresovanosti za dešavanja iz okoline, gubitak uživanja za aktivnosti koje su ranije donosile zadovoljstvo, te problemima sa snom, ishranom, energetskom nivou i koncetraciji pa i suicidne ili autodestruktivne misli.
Ekstrenalizujući problemi-poteškoće koje se odnose uglavnom na agresivna ponašanje koje karatkerišu emocije kao što su ljutnja, bijes, frustracija, nepoštovanje ili ogorčenost socijalnim normama i pravilima. Čest pratilac ovih problema su destruktivna ponašanja-krađa, otimanje, fizičko ili psihiloško maltretiranje drugih(bullying ili vršnjačko nasilje), laganje, uništavanje imovine i delikvencija.
Najočiglednija razlika između jedne i druge grupe poteškoća jeste faktor „ometanja funkcionisanja“. Dok je kod internalizujućih problema naglasak na samoj osobi, to jest osoba ima problema sa ličnim doživljavanjem sebe i svog funkcionisanja pa su teškoće i patnja usmjereni samo na osobu koja ih preživljava, eksternalizujući problemi znatno više pogađaju okolinu nego samu ličnost, u ovom slučaju ličnost mlade osobe.
Zbog toga je mnogo lakše prepoznati eksternalizujuće probleme, dok internalizujuće poteškoće ostaju prikrivene i teže za prepoznati. Internalizujući problemi često ostaju prikriveni ili zamaskirani kroz određena ponašanja koja uglavnom u očima posmatrača (roditelj, učitelj, nastavnik, vršnjaci) nisu upadljiva ili još vjerovatnije bivaju pogrešno protumačena. Karakterističino za obje grupe problema jeste što jako često dovode do poteškoća vezanih za školu i školska postignuća, strah od odlaska u školu, niža školska postignuća od očekivanih, bježanje iz škole i slično.
Bilo da je riječ o internalizujućim ili eksternalizujućim problemima rani tretman i terapija su jako važni, jer omogućava prevenciju i nastajanje dubljih ili težih problema. Pitanje je kako roditelji, učitelji ili nastavnici prepoznaju internalizujuće probleme, jer kao što sam ranije naveo, eksternalizujuće probleme je dosta lakše prepoznati u odnosu na internalizujuće.
Postoje različiti faktori koji utiču na pojavu internalizujućih problema. Pored različitih promjena na kognitivnom i psihosocijalnom planu, te poteškoće mogu biti podstaknute različitim nepovoljnim događajima u životu mlade osobe. Razvod roditelja, teškoće pri prilagođavanju u školi ili u grupi vršnjaka neke su od najdominantnijih. Procjenjuje se da je procenat adolescenata koji pate od nekih oblika depresivnog ponašanje ili depresije između 2%-5% dok je taj procenat znatno veći kada su u pitanju anksiozni poremećaji.
U narednih par tekstova pisaću o određenim ponašanjima i simptomima koji mogu da ukažu na poteškoće iz oblasti obje grupe problema, te načinu kako mladim osobama pružiti odgovarajuću podršku ili tretman u cilju olakšavanja i prevazilaženja problema kao i razvijanje ličnih kapaciteta kako bi se u budućnosti lakše nosili sa istim ili sličnim poteškoćama i izazovima.
Derventa Cafe
