Hanuka je jedan od najvećih jevrejskih praznika. To je praznik koji podsjeća na čudo svjetlosti, a simbolično i na čudo opstanka, koje je čini se prijeko neophodno Jevrejima u Bosni i Hercegovini, piše Deutsche Welle.
Mojka Pesah jedini je Jevrej u Derventi, opštini sa nekih 30.000 stanovnika. U Izraelu su mu, kako kaže, sin, unučad, sestrić. Iako Hanuku (2.-10. decembra 2018.), osmodnevni praznik svjetlosti, praznuje sam, kaže da to nije potpuno tako.
– Ja nikada nisam sam. Mi smo ipak izabrani narod i Bog je uz nas. Uz Boga niste sami, a život me je naučio da treba vjerovati, kaže Pesah za DW.
U Derventu su Jevreji počeli stizati u drugoj polovini 19. vijeka. Broj jevrejskih porodica u tom gradu, kako pišu hroničari, do prve dekade 20. stoljeća popeo se na više od 130, što Sefarda, što Aškenazija. Do početka Drugog svjetskog rata taj broj se gotovo utrostručuje. Jevreji su poznati privrednici, zanatlije, doktori, u Derventi se gradi i sinagoga, koja će poslije u potpunosti biti uništena u Drugom svjetskom ratu.
>> Groblje čuva sjećanje na Jevreje u Derventi (opširnije OVDJE)
Pogrom Jevreja ostavlja neizbrisive posljedice, a broj Jevreja u Derventi bitno je umanjen. Mojka Pesah prisjeća se kako je njegov otac prošao nekoliko logora u Njemačkoj, ali je preživio, no većina očeve rodbine odvedena je u Jasenovac.
Nepovratne posljedice Holokausta
Slična situacija je u i obližnjem Doboju. U regiji sa nešto više od 70.000 stanovnika, jevrejsku zajednicu čini tek njih 40, uključujući i Mojka Pesaha iz Dervente i Jevreje iz Teslića. Većinom se radi o potomcima starih jevrejskih familija, ljudi čiji su djedovi ili bake bili Jevreji. Zajednica je mala, ali se trudi da dočara život Jevreja u Doboju kakav je bio do Drugog svjetskog rata.
– Tada je Doboj imao i rabina i bile su i inicijative ljudi da se angažuju oko kulturnih dešavanja. Bili su angažovani i na političkom nivou, kaže Dario Atijas, potpredsjednik Jevrejske zajednice u Doboju.
Jevrejska zajednica u Doboju datira iz 1871, a tri godine poslije formiran je i Jevrejski dom, mjesto za molitvu i okupljanje. Zgrada je uništena 1941. godine, no nekim čudom su opstala vrata, pronađena tek 2003. Iste godine izgrađen je i novi jevrejski centar – Bejt Šalom (Beit Shalom), u prevodu “Kuća mira”.
– Naš kulturni centar sa sinagogom je izgrađen kao Kuća mira, kao znak želje da više ne bude ratova ovdje na Balkanu i da se ne zaboravi stradanje Jevreja na ovim područjima. Takođe, da ostane neki tračak nade da nisu svi stradali, da je ostalo onih koji su preživjeli da ispričaju priču o tome šta se desilo i da daju pomen svemu tome da se takve stvari više nikada ne dese, kaže Atijas u razgovoru za DW.
Bejt Šalom za očuvanje zajednice
Njegov otac Mordekai, inače bivši predsjednik Jevrejske zajednice u Doboju, i stric Jozef, inicirali su izgradnju Bejt Šaloma i učinili sve kako bi se njihova ideja i realizovala. Ideja je bila da se Centar, pored pokušaja očuvanja jevrejske kulture i običaja, bavi i istraživanjem, kako istorije Jevreja, tako i istraživanjem Holokausta.
– Zamišljeno je da se radi na visokom nivou, da se zaposli adekvatan stručni kadar, ali za 15 godina postojanja nismo uspjeli doći na taj nivo da imamo ikakvu podršku, prije svega od grada, entiteta, države, tvrdi Atijas, dodajući da su u Centru svi volonteri. Pomoć društva, ali i međunarodnih organizacija, sve je oskudnija ili nikakva, a u BiH se teško živi i opstaje.
– Današnje breme ovog teškog, financijskog stanja u BiH kod svih građana, pa tako i kod Jevreja, utiče da ljudi odlaze, a nama kao maloj zajednici, gdje bismo od svojih članova očekivali da se uključe u rad, da pripomognu koliko mogu, teško padne kada nam jedna mala porodica ode iz zajednice, kaže Atijas.
Inače, veći dio Jevreja iz BiH, čiji je broj svakako jako smanjen nakon Holokausta, napuštaju zemlju tokom rata od 1992. – 95. godine. I sam Dario Atijas, kako kaže, otišao je u Izrael, ali je odlučio vratiti se u poslijeratnim godinama i pokušati pomoći zajednici da ponovo zaživi.
– Takođe, kada nema nataliteta, kada je mortalitet sve veći, kada nam je već druga generacija ljudi u teškom stanju, onda je jako teško nositi se sa nekim drugim inicijativama, osim baviti se samo time kako pomoći tom malobrojnom članstvu.
Državne institucije bez empatije
Zajednica se, dodaje, suočava i sa drugim boljkama, poput nedostatka rabina, što je problem u cijeloj BiH, ali i sa onim administrativnim, poput Zakona o restituciji kojim bi bio regulisan povrat imovine, a dosta je i nekretnina Jevreja koje još od 40-ih godina prošlog vijeka nisu vraćene prvotnim vlasnicima.
Dobro bi bilo, dodaje Atijas, poraditi i na poboljšanju bilateralnih odnosa BiH i Izraela, “posebno u jačoj kulturno-umjetničkoj i privrednoj saradnji”. U svakom slučaju, naglašava, dobro bi bilo kada bi društvo i država imali više razumijevanja i empatije za zajednice poput ove. Kada bi razumijevanja bilo više, veće bi bile i šanse da ljudi ostaju u BiH, ali i da se u nju vraćaju. Atijas nije optimističan.
– Ne znamo kuda sve to vodi i šta će se desiti sa našom zajednicom u narednim decenijama, jer definitivno je pitanje da li ćemo opstati kao zajednica ovdje i pored ovog Centra i pored želja i snova… teško da ćemo moći opstati.
>> Derventa pomogla sanaciju Jevrejskog centra (opširnije OVDJE)
Pribojava se da bi manje zajednice, poput Jevrejske zajednice u Doboju, mogle nestati kao “kolateralna šteta” zamršene političke situacije u BiH, dok se “sve te stvari koje imaju prioritete ne poslože i srede”.
Vjera u bolje sutra
Ipak, u svjetlu blagdana svjetla – Hanuke, poručuje da „moramo vjerovati u bolje sutra”.
– U tom svjetlu želim da vidim i u narednom periodu da će sve ove stvari doći na svoje mjesto i da će osjećaj prema ovoj zajednici, ovom spomen hramu, da će se nastaviti u nekom boljem razumijevanju, da ćemo učiti kako živjeti zajedno.
Bejt Šalom, Kuća mira dobojskih Jevreja, zaključuje Atijas, je stvorena “da pošalje poruku ne samo Jevrejima, već svima koji žive ovdje da bude mir, da se dogovaramo, da sarađujemo, da jedni druge pomažemo u svim teškim vremenima i da će nam sigurno biti bolje”…
U sličnom tonu svoje kazivanje završava i Mojka Pesah, koji kaže da se uvijek nada da “mi ljudi, komšije, imamo povjerenja jedni u druge, bez obzira što neki tamo pokušavaju da nas zavade”.
S nostalgijom, u vrijeme Hanuke, prisjeća se očevih prijatelja i njihovih priča kako su ih komšije spašavale od sigurne smrti u logorima u Drugom svjetskom ratu.
– Postoji ta svjetlost koja nas uvijek spaja i ja uvijek poštujem tatine prijatelje, koji su bili iz svih naroda. Kod nas se kaže – ako ne poštuješ prijatelje svoga oca, nećeš ni ti biti poštovan. Tako ja živim sa svim ljudima, kaže Pesah, jedini preostali Jevrej u Derventi.
