“Pametni Andrić znao je da u vilajetu ne treba tražiti samo tamu već iz njega ponijeti drago kamenje” – Branko Čučak
O pozorištu ja ne znam ništa, ali umijem kazati da Zoran Rankić ne zaslužuje našu pažnju.
Umijem kazati da je rođen 1935. u Derventi, ali nisam dopustio sebi priliku da pročitam nijednu njegovu pjesmu. Niti aforizam. A bijaše uvršten u antologiju srpske satire i aforistike na engleskom jeziku „Srpska satira i aforizmi“ koja je objavljena u SAD-u.
Ako!
Nemam ja pojma o našoj sramoti da je ovaj glumac (naročito drag djeci) imao tek 26 uloga na ekranu. Jer sam se nije žalio. Za ulogu Nikole Kalabića trebao je dobiti Oktobarsku nagradu i nije. Ali je zato osvojio svoju glumačku slobodu „odbranivši“ lik najvećeg izdajnika.
Lik Popare u TV seriji, snimanoj u produkciji RTS-a, rađenoj po scenariju Siniše i Ljiljane Pavić, prvobitno zamišljenog kao potpunog negativca, on bojadiše specifičnim mimom i od sporednog junaka postaje omiljen kod publike, a naročito kod djece, kako sam glumac priznaje, pa kaže:
- Ne daju to živi pisci ni za majku Božiju. A znate šta je najgore od svega? Kada je ta replika bolja od onog što su oni uradili.
Specifičan po „rafalnom dijalogu“ dugo će nam još odzavnjati u sjećanju sa svojim: „Slušajte vi, gospođo ili gospođice, ne znam kako da vam se obratim”.
Kako bih mogao znati da je pola vijeka proveo u teatru, iako je prvobitno želio da postane operski pjevač. Jer o pozorištu ja ne znam ništa.
Dok je živeo u Sarajevu da je drugovao sa piscem i slikarom Momom Kaporom.
Sreća tvoja, Rankiću, da duša ima svoga tumača i da njene silne vode stižu nekim drugim tokovima. Osluškuju osjetljivijim sluhom. Pa ko ima uši da čuje, neka čuje – vazda bilo.
Kroz umjetnost, zemljače. Jer umjetnik nije lik u pijesku da može vjetar prolaznik ili čovječija ruka da ga razveje.
Sve što je bilo u tvojoj prirodi: glumačko, pjesničko, satirično ostaje.
Kažu da u času rastanka čovjek upozna čovjeka. Da li će sada tvoje životno djelo pred publikom početi micati, gledati, hodati?
Sve me ovo podjeća na predstavu „o čarobnjaku što je na oproštajnoj predstavi i samog sebe tajanstveno uklonio“.
Ostali su gledaoci. Između ostalog, moji sugrađani, koji traže status grada. A šta ako je imenica grad dobila ime od GRADITI. Kada kopamo prastare ruševine za čime to tragamo? Hoće li to biti možda ostaci kulture?
„Spremni smo za velika dela, ali njih nema pa nema“, glasi Rankićev aforizam.
Voljela bih da moja Derventa, kojoj se posljednjih dana naširoko čuje ime, učini konačno nešto za sebe te pokrene nagradu ZORAN RANKIĆ koja bi se tradicionalno dodjeljivala iz oblasti stvaralaštva u kojima je njen sahranjeni sin ostavio svoj trag.
Pa kao što pjesma kaže: “Mrtav je ali neće da padne mrtav!”
Dragi zemljače, igraj se u nekim širim poljima pravde, pa kako pjesma kaže:
„Najviše volim da me uzmu zdravo za gotovo. Pa kažem zdravo i gotovo!“
Tako i ti ovdje među nama…
Vječnost je vatrena lopta. Igraj se, sada ti nastupaš!
Zoran Rankić (Derventa, 9. avgust 1935 – Beograd 9. decembar 2019)
“On: Dobar dan! Ja: Dobar dan!
On : Dovidjenja! Ja: Dovidjenja!
O, srodnih li duša!“
Zoran Rankić, aforizmi
Aleksandra Marilović
