Zimsku pauzu Aleksandar Railić, prvotimac Crvene zemlje iz Nove Vesi, provodi u porodičnoj atmosferi, sa roditeljima u rodnoj Derventi.
Redovno prati nastupe svih derventskih sportista i priželjkuje popularne turnire u malom fudbalu, jer će i ove zime slobodno vrijeme prekraćivati ovim, za njega takođe privlačnim sportom.
Da li mu se u glavi motaju misli o promjeni kluba nije odgovorio, ali znajući za njegovu naviku, neće biti iznenađenje ukoliko na proljeće obuče dres nekog novog kluba.
– Počeo sam u podmlatku mjesnog Tekstilca, još prije rata, a prva stanica poslije matičnog kolektiva bio je Polet iz Broda. Kasnije sam promijenio mnogo klubova i svugdje stekao lijepe uspomene. I minule godine, provedene u Crvenoj zemlji, rado ću se sjećati, jer sam bio član drugoligaške šampionske generacije koja je proljetos “prošetala” do višeg stepena takmičenja – rekao je Railić.
U bogatom sportskom kartonu ovog 30-godišnjaka su još Ljubić, Modriča Maksima, sarajevski Željezničar, Radnik iz Bijeljine, Livar iz slovenačkog mjesta Ivančna Gorica, zatim GOŠK iz Gabele, mostarski Velež, Krajina iz Cazina, banjalučki Borac, ponovo Ljubić, pa Crvena zemlja.
– Kada bih izdvajao meč karijere, onda je to svakako finale Kupa BiH, 26. maja 2004. godine na stadionu “Koševo”. Tada sam nastupao za Modričane, a igrali smo protiv banjalučkog Borca. Bilo je 1:1, a u izvođenju penala bili smo bolji, pa smo izašli na evropsku scenu. Tadašnji trener Mitar Lukić rekao je da i ja izvodim jedanaesterac, pri čemu sam bio precizan, dajući doprinos uspjehu Modričana – prisjeća se nezaposleni profesor fizičke kulture.
Railić je bio kadetski reprezentativac Republike Srpske kod selektora Velimira Sombolca, a nosio je i dres olimpijske selekcije BiH. Najčešće nastupa na poziciji lijevog beka i lijevog veznog, a ono što ga posebno krasi je borbenost.
Uz sportski, Aleksandar uspješno nosi i sudijski dres. Položio je za arbitra i već vodi utakmice Međuopštinske lige Doboj. Fudbal je njegovo opredjeljenje, a kada objesi kopačke o klin, o čemu još ne razmišlja, posvetiće se, kaže, i trenerskom pozivu. Do tada će, nada se, naći zaposlenje kao svršeni DIF-ovac.
Otac i brat
Uz mnoge stručnjake, kojima je zahvalan za svoje fudbalsko napredovanje, dužnik je, kako kaže, i roditeljima, a posebno ocu Bori koji je bio uz njega i u onim manje lijepim trenucima, kada je valjalo preboljeti poraze u nekim važnijim utakmicama. I njegov mlađi brat Bojan godinama je u fudbalu, ali sa mnogo manjim brojem promijenjenih klubova. Prvotimac je drugoligaša Župe Superpetrol iz Milosavaca.
Brane Radulović – Glas Srpske
