Kolumna Republika Srpska Crna Gora

Republika Srpska Crna Gora

0

Naslov je takav da bi svašta mogli pomisliti. Ali ne, to nije ono što mislite. Iako nekima sigurno može da zvuči neprihvatljivo, imperijalistički, „velikosrpski” i sl., dok drugima pak simpatično i „bratski”. A ne. Niti ovo piše pobornik Podgoričke skupštine, pogotovo ne načina na koji je ista sprovedena.

pop

Elem, radi se o tome da je teško oteti se osjećaju da Republika Srpska sve više počinje ličiti na Crnu Goru. Ne mislim na „primjere čojstva i junaštva” (akcenat može biti na znacima navoda), guslarske večeri, simpatije prema Deji Savićeviću koji u Zagrebu odgovara na dobacivanja dokonih prolaznika na njemu svojstven način, ili pak ambivalentan odnos prema Beogradu. To su neke stalne zajedničke crte univerzalnog karaktera koje krase građane RS i CG.

Ono u čemu vidim solidan nivo podudarnosti je političke prirode. A evo i kako.

Referendum
Kod nas često korištena riječ, u različitim kontekstima. Posebno kada je u pitanju nezavisnost/samostalnost ovog entiteta. Opravdano, ako je svrha skupljanje političkih poena i uspješnija politička kampanja, što potvrđuje i posljednje istraživanje javnog mnjenja u RS sprovedeno u julu ove godine od strane Centra za društvena istraživanja i analize, koje je pokazalo da je više od polovine građana RS za nezavisnost (53,54%), tek 15,34% je protiv, dok čak trećina građana o ovom pitanju nema stav (31,12%). Da, to pitanje je na spisku lijepih želja građana Republike Srpske, pa ne čudi da se do sada mnogo puta potezalo, naročito pred izbore. Crnogorski scenario osamostaljena čini se kao idiličan za većinu Srba u BiH/RS.

Elem, 21. maja 2006. godine građani Crne Gore su referendumom odlučili da izađu iz državne zajednice Srbije i Crne Gore. Atmsofera u kojoj je isti sproveden bila je izuzetno napeta, sa snažnim kampanjama za i protiv nezavisnosti. Ipak, donedavni savjetnik bivšeg hrvatskog predsjednika Josipovića i profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, Dejan Jović, ocijenio je da je upravo to bio jedini istinski liberalan referendum, za razliku od ostalih bivših jugoslovenskih republika gdje po njegovoj ocjeni nije bilo dovoljno slobode da bi pojedinac bez straha od posljedica mogao da iskaže svoje iskreno mišljenje. Jović je objasnio da su ti referendumi bili demokratični ako poddemokratičnošću mislimo na to koga ima više – koga manje. Uostalom, pomenuti tekst je profesora koštao pozicije savjetnika tadašnjeg hrvatskog predsjednika.

Referendumsko nasljeđe i crnogorska samostalnost upravo je čvrst oslonac aktuelnog crnogorskog režima, i redovna tema pred svake izbore u ovoj zemlji, ključna riječ kojom vlast nerijetko manipuliše je upravo – referendum. Nameće se stav u javnosti da nezavisnost Crne Gore može biti dovedena u pitanje eventualnom promjenom vlasti u CG. U RS je slučaj da se radi istog redovno obezbjeđuje određen broj političkih poena te poboljšava imidž političara. Obećanjem ili prijetnjom eventualnim referendumom u RS, u zavisnosti kome se političari obraćaju.

Tekovine referenduma iz 2006. je ono na šta se DPS u svakom osjetljivom političkom momentu redovno poziva, dok državotvornost isključivo stavlja u okvire partije. Nije pitanje da li je to tačno ili netačno u kontekstu u kojem je ostvarena samostalnost, već je anahrono i ispolitizovano.

Ključna riječ je referendum, kao što vidimo u različitim kontekstima upotrebe – ali sa reklo bi se identičnom svrhom upotrebe od strane obje partije, te sličnim posljedicama koje se manifestuju na biračko tijelo.

Proizvodnja prijetnji – neprijatelja
I kod jednih i kod drugih uglavnom je riječ o opoziciji, uz eventualni strani faktor. Pitanje crnogorske nezavisnosti/osamostaljenja je ono što je suštinsko u korijenu paralelizma političkog manevrisanja dviju vlasti. Naime, vlast u Crnoj Gori koju čine koalicija DPS-SDP-BS-LPCG-HGI, u kojoj je suštinska koalicija DPS-SDP. Podjele unutar crnogorskog društva su uglavnom političke prirode, krajnje ispolitizovane. Iako, načelno, takve podjele u Republici Srpskoj ne postoje (prije svega „nacionalne”) kod dominantnih stranaka RS, ipak postoji slična poveznica odnosa vlast-opozicija.

Pozicija najveće partije u CG, DPS-a Mila Đukanovića u mnogo čemu liči na poziciju SNSD-a Milorada Dodika. Od 2006. Crna Gora svakako piše nove stranice svoje istorije. Međutim, percepcija opozicije u javnoj sferi je ono što predstavlja određenu, slobodno možemo reći filozofiju vođenja politike Mila Đukanovića i DPS-a. Radi se o tome da se od strane vladajućih opozicioni blok u Crnoj Gori prikazuje kao antidržavni, ponekad i kao izvjesna prijetnja suverenitetu Crne Gore. Potenciranje tvrdnji da bi eventualna izborna pobjeda opozicionih „prosrpskih” partija dovela u pitanje samostalnost i državnost Crne Gore je uglavnom politička svakodnevnica u ovoj zemlji.

Ako to uporedimo sa percipiranjem i etiketiranjem opozicije u Republici Srpskoj, dobijamo gotovo identičnu strategiju vlasti. Opozicija je probosanska, antisrpska, te prijeti da ugrozi entitetske nadležnosti RS, kao i njenu autonomiju i subjektivitet. Ili još konkretnije, ukoliko dođe do promjene vlasti na izborima – sudeći po izjavama čelnika partija pozicije – nestaće i Republika Srpska. Stvarne ili izmišljenje prijetnje, one su predstavljene javnosti, odnosno građanima. Te predstave, obzirom da u oba slučaja dolaze od strane vladajućih struktura, u kontekstu naših balkanskih demokratija, su i najdominantnije u medijskom prostoru.

Primjena ovakvih strategija do sada se pokazala kao izuzetno efikasna, uobzirimo li to da je DPS faktički na vlasti 23 godine, pod tim imenom, a mnogo, mnogo duže imajući u vidu da je upravo ta partija sukcesor Saveza komunista Crne Gore. S druge strane, SNSD-u je pošlo za rukom da osvoji i treći mandat zaredom u politički mnogo izazovnijoj situaciji nego što je crnogorska. Ne treba zaboraviti činjenicu da je ova partija napravila izvjesnu supstituciju kada je u pitanju povjerenje srpskog naroda u politiku srpskih partija, tako da je od SDS-a, partije koja je osnovala RS – preuzela državotvorni imidž, što je rezultat solidnog političkog manevrisanja Saveza nezavisnih socijaldemokrata.

Tehnike vladavine
Makijavelistički princip vladavine pomoću doziranog (permanentnog) zastrašivanja građana balkanskim liderima očigledno nije stran, jer strah je svakako trajnija kategorija od naklonosti ili neke „političke ljubavi”. Problem u političkom životu zemlje nastaje onda kada se kod političkih neprijatelja izgubi prefiks politički, pa više nemamo sučeljavanja mišljenja i sukobljavanja na nivou ideja i politike, već imamo personalizovanog neprijatelja kojeg treba dehumanizovati i pobijediti – što se tek vidi u medijskim antikampanjama vođenim od strane većine političkih partija na ovim prostorima. Prethodno pomenutom projekcijom neprijatelja ciljano se izaziva antipatija i strah ciljane javnosti u odnosu na političke protivnike.

Istovjetnosti u političkim strategijama vlasti u RS i CG pokazale su se izuzetno efikasnim, kada su u pitanju osvajanje vlasti i pobjede na izborima. Konstatacija Voje Žanetića da političke partije znaju da vode kampanje, motivišu birače i dobiju izbore, da bi nakon osvajanja vlasti svoj mandat pretvorili u novu kampanju – je očigledno univerzalna dijagnoza za prostor Zapadnog Balkana. Banalizacija demokratije jedan je od problema sa kojim ćemo se, kako se čini, još dugo susretati na ovim prostorima.

A. Popadić – kolumnista portala Frontal.ba

PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Derventa Cafe. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja, provociranja i drugih oblika neprihvatljivog ponašanja.

Portal Derventa Cafe zadržava pravo da obriše komentare bez bilo kakve najave i objašnjenja te da preda podatke o IP adresama nadležnim institucijama u slučaju zahtjeva.

Please enter your name here

*

code