Ljutnja, bijes, koja često u nekim slučajevima prelazi u agresivnost, veoma teško pada roditeljima, vaspitačima i ostalima koji rade sa djecom.
Iako su to po kvalitetu različita stanja ljutnja obično vodi do bijesa koji ukoliko je hroničan i stalan može da pređe u agresivnost. Ovdje bih svakako razdvojio dječiju ljutnju i tantrume – koji su intezivniji emotivni doživljaj i javljaju se kod djece na uzrastu od 1,5 godina (okvirno).
Ono što je potrebno da se zna jeste da je ljutnja jedna od pet urođenih emocija. Evolucijski gledano to je jedna od emocija koja nam je jako potrebna, iako ju je zapravo jako teško osjećati i nositi se sa njom. Međutim to je isto tako emocija koja nas pokreće, koja nam daje da se zauzmemo za sebe i koja čuva naše lične granice.
Ljutnja iako neugodna za odraslu osobu pa tako i za dijete koje je proživljava, isto tako može biti i vrlo često je slučaj da bude neugodna za njegovu okolinu. Međutim odrasla osoba tokom života stekne ili bi trebalo da stekne određene vještine samokontrole i samoregulacije, pa na osnovu tih vještina može da svoje osjećanje i reakciju adekvatno prilagodi okolini i situaciji dok kod djece to nije slučaj.
Djeca tek na uzrastu od tri-četiri godine kreću da razvijaju sposobnosti samoregulacije. Sposobnost samokontrole nešto ranije na uzrastu od 2 godine. U značajnoj mjeri ovdje ulogu igra temperament djeteta, koji će imati značajnu ulogu i tokom života. Temperament je urođena, biološka osnova ličnosti. Dakle treba da znamo šta je to u redu da očekujemo od djeteta na određenom uzrastu.
Kako je ljutnja emocija koja opet dovodi do nekog burnog ponašanja, a ako znamo da sprega ide od
POTREBA ~~~~~ EMOCIJA ~~~~~ PONAŠANJE
treba da znamo da ljutnja ima funkciju a da iza nje stoji neka potreba.
Funkcija ljutnje jeste zaštita ličnih granica. Ljutnja nas tjera da se zauzmemo za sebe i kažemo šta nam smeta. Takva ista funkcija ljutnje je i kod djece. Samo što djeca često ne mogu, ne žele ili ne znaju kako da nam to kažu i verbalizuju, zbog čega su ustvari ljuta. Ali zasigurno znaju kako da nam to pokažu.
| ponašanje | osjećanje | potreba |
| Negodovanje/prkos/bijes | Ljutnja | Da se ljutnja uvaži, da okolina shvati kao važno ono što se govori i osjeća/razumjevanje i empatija |
Empatijska refleksija i aktivno slušanje o čemu sam pisao i spominjao ranije, može znatno da pomogne u situacijama gdje dijete ispoljava ljutnju. Na ovaj način razvijamo uzajamno razumjevanje, ali i poštovanje prema djetetu.
Roditelji različito reaguju na ljutnju djeteta, od krajnje permisivnosti do fizičke kazne, pa urade sve što dijete želi samo da ne bi opet imalo nekakav ispad ljutnje (naručito je ovo slučaj u socijalnom okruženju) ili kažnjavaju dijete na različite načine. Ovdje bih naglasio da kažnjavanje a naručito fizičko kažnjavanje nikako nije dobro. I daleko od toga, fizičko kažnjavanje iako može da daje trenutno zadovoljavajuće i očekivane rezultate, na duge staze utiče na razvoj raznih nepoželjnih osobina kod djece od povučenosti do agresivnosti.
Ni jedna od ove dvije krajnosti nije dobra.
Ako se popusti pred djetetovom ljutnjom ili bijesom, na taj način djetetu šaljemo poruku da takvim ponašanjem može da ostvari svoj cilj, da dobije ono što želi. Opet ne učimo dijete kako da se nosi sa frustracijom. Frustracija i nošenje sa frustracijom u velikoj mjeri utiče na razvoj samoregulacije i samokontole. Kad naučim da se nosim sa frustracijom i kada uvidim da ne mogu da dobijem sve i odmah, da je potrebno da malo sačekam i da poštujem tuđe potrebe moći ću bolje da se regulišem i kontolišem. Ako nisam u dodiru sa frustracijom, ako sam naučen da čim krene ljutnja ja dobijam sve što hoću pa naravno da ću taj sistem uvijek da koristim.
S druge strane roditeljske reakcije mogu da idu u pravcu ismijavanja, neuvažavanja, vikanja na dijete ili čak kažnjavanja djetetove ljutnje. U situacijama kada je dijete ljutito svakako da niti jedan od ovih odnosa prema djetetu neće pomoći. Ponekad trenutno da ali na duže staze ne. Dijete je u tom trenutku preplavljeno emocijama i ono što mu je potrebno jeste da se te emocije prepoznaju i uvaže. Ako ga kaznimo, vičemo ili ismijavamo zato što se naljutilo time mu šaljemo poruku da nam njegova emocija nije bitna.
Dijete ne može da odvoji sebe od svoje emocije pa to prepoznaje kao da ono nije važno, da nije bitno i na kraju ne učimo ga kako treba da se ono ponaša u situacijama kada je ljutito ili kada su drugi ljutiti. Opet dijete u strahu od kažnjavanja uči da „guta“ emocije pa one „izbijaju“ u različitim oblicima. Enureza, enkopreza, noćni strahovi, povlačenje u sebe, anksioznost, nisko samopouzdanje, depresija. Što je najgore, kod djeteta se može da javi ideja da ga ne volimo.
Čest je slučaj takođe da roditelji(drugi) ljutnju vide kao nepoštovanje, inat, provociranje njih samih. Pa kažu: „On/ona to meni radi namjerno, samo da dobije pažnju“ i sl. I to ponekad može da bude tako(da to radi samo zbog pažnje) ali treba da se sjetimo da svaka emocija ima neku funkciju. Često se dešava da su djeca ljubomorna, da ih je strah, da im se spava, da su tužna, posramljena, gladna, uznemirena iz bilo kog razloga. Kako ne znaju, ne mogu da kažu šta im je zapravo, sve te potrebe se često manifestuju kao ljutnja ili bijes.
Kada su ljuta djeca često pored jakih verbalnih pokazuju i tjelesne znakove (plač, udaranje rukama i nogama, odmahivanje, vikanje, stisnute šake, napetost).U nekim slučajevima djeca čak u nastupima ljutnje krenu da udaraju roditelje. Opet na te znakove i reakacije roditelji reaguju osjećanjem bespomoćnosti, ljutnje, krivice i tako ulaze u začarani krug.
Šta možemo da uradimo?
Iako sam par puta spominjao i pisao o tome, veliki uticaj i efekat na svako dječije ponašanje ima empatijsko slušanje i generalno uvažavanje djetetovih emocija i potreba. Gary Landreth-jedan od začetnika i čovjek koji je značajno doprinjeo razvoju dječije psihoterapije u svijetu predlaže da se usmjerimo na:
- Djetetove emocije umjesto na postupke
- Razumjevanje djeteta umjesto na objašanjavanje
- Prihvatanje djeteta umjesto ispravljanje
Ako obratimo pažnju na djetetove potrebe i zadovoljimo ih možemo da očekujemo da neće „eskalirati“ u neželjeno ponašanje. Ako već do ljutnje dođe mnogo više ima smisla da saslušamo dijete, da mu damo do znanja da ga čujemo i vidimo i da smo tu za njega, ali i da ga volimo uprkos svemu.
Sport bi na neki način mogao da bude prevencija. Pored svih benefita, sport omogućuje energetsko i emotivno pražnjenje kroz fizičku aktivnost.
Terapija igrom kao jedan od osnovnih psihoterapijskih pravaca u radu sa djecom, omogućuje emotivnu „proradu“ emocija na djeci najprihvatljivi način – kroz igru. Pored toga djeca se emotivno „opismenjavaju“ i uče kako da prepozaju svoje emocije i kako da se nose sa njima. Djeca se uče da misle i osjećaju istovremeno te da određena ponašanja nisu dobra kako za njih tako ni za njihovu okolinu. Pored rad sa djecom, u terapijskom postupku, terapeut istovremeno radi sa roditeljima.
Kroz psihoedukaciju roditelja terapeut usmjerava roditelje kako da na adekvatan način prepoznaju djetetove potrebe kako da utiču na njih ali i kako da se nose sa dječijim emocijama i ponašajnim poteškoćama.
Kao što jedna od mojih kolegica kaže: “Pomažem roditeljima da izvedu djecu na put koji žele, a da ne izgube sebe na tom putu“.
