“Terapijski program rane intervencije” je projekat kojeg realizuje Udruženje “Sunce” Derventa u partnerstvu sa Udruženjem za pomoć mentalno nedovoljno razvijenim licima Banja Luka. O važnosti rane intervencije i psihološkoj perspektivi, piše master psihologije Aleksandar Golubović, stručni saradnik na projektu.
Projekat je finansiran od strane EU, a nastao je u okviru projekta „Bolja socijalna uključenost kroz osnaženu IRIS mrežu OCD“ kojeg provode LIR CD i ASB.
Prezaštitničko roditeljsko ponašanje
Svako dijete ima potrebe za koje je neophodno da ih roditelji zadovolje i svaki roditelj na te djetetove potrebe nastoji da odgovori na način za koji smatra da je u najboljem interesu djeteta. Topli, savjesni i podržavajući roditelji teže da zadovolje potrebe djeteta na način da stvaraju sigurnu klimu koja djetetu omogućava normativan psihofizički razvoj.
Međutim, postoje i roditelji koji se prema svom djetetu, a iz najboljih namjera, ponašaju prezaštitnički nastojeći da umanje svaki rizik da dijete doživi neprijatno iskustvo što obuhvata set ponašanja poznat i kao prezaštićivanje (eng. overprotection). Psihološki gledano, ovaj roditeljski stil obuhvata postojanje visoke emocionalne topline, visok stepen kontrole i nizak stepen davanja djetetu samostalnosti. Riječ prezaštićivanje sadrži prefiks pre što ukazuje da je potreba za zaštitom djeteta (koja je uslovljena kroz biološki instinkt) isuviše naglašena, tj. nivo zaštite premašuje aktuelni rizik koji zaista postoji. Kao i u svemu, ukoliko je nešto izraženo u pretjeranoj mjeri, moguće su i loše posljedice.
Ovi roditelji nastoje da urade sve kako njihovo dijete ne bi ni u jednom trenutku bilo fizički ili emocionalno povrijeđeno, pa će iz tog razloga svojim prisustvom da umanje slobodu i samostalnost djeteta. Stalno prate i nadgledaju dijete, kontrolišu njihove akcije misleći da znaju najbolje, pretjerano ukazuju na oprez koji kao takav prelazi u formu stalne strepnje i brige (prvo kod roditelja, a potom i kod djeteta).
Zašto su neki roditelji prezaštitnički nastrojeni?
Kao što je rečeno, potreba za zaštitom djeteta je instinktivna. Svaki roditelj svom djetetu želi najbolje, a neki od njih smatraju da će to postići ukoliko dijete sačuvaju od svakog neuspjeha i neprijatnih emocija poput straha, ljutnje i frustracije. Sve emocionalne reakcije su dio nas, iako nekad neprijatne, one su očekivani odgovor na neku situaciju.
Ukoliko djetetu ne dopustimo da iskusi ljutnju kada nešto nije po njegovom, ne dopuštamo mu ni da nauči kako da se sa istom i nosi, što ostavlja posljedice u kasnijem dobu kada roditeljske kontrole više nema, a dijete ostaje u svijetu u kojem nije usvojilo osnovne vještine nošenja sa svakodnevnim situacijama. Iako vrijeme u kojem danas živimo je po mnogim kriterijumima sigurnije od vremena u kojem su živjele generacije naših baka i djedova, dostupnost informacija i medijski senzacionalistički trend utiče da precjenjujemo stepen opasnosti.
Doba u kojem živimo jeste ispunjeno nepravdom, tragedijama i nepovoljnim okolnostima, no nemoguće je da to sve preveniramo i u potpunosti zaustavimo. Roditelji se u ovom slučaju vode određenim iracionalnim mislima poput: Svijet je nepravedan i opasan i ja moram dijete da sačuvam; Moje dijete ne može da podnese razočaranje, ja moram da ga sačuvam; Mali je/mala je, ne smije da iskusi nezadovoljstvo, to će nepovoljno da utiče na njen/njegov razvoj; Ono ne zna ništa, a ja znam i zato ja moram da reagujem i sl.
Pokazatelji prezaštićivanja:
Neki roditelji teško podnose kada dijete doživi neuspjeh i razočaranje. Nastojeći da izbjegnu takav scenario preduzimaće razne akcije, pa ćemo vidjeti roditelje koji odlaze u škole nakon što je njihovo dijete dobilo nedovoljno dobru ocjenu, smatrajući da je učinjena nepravda. U domaćinstvu radiće stvari umjesto djeteta iako je ono psihofizički sposobno za određene obaveze: pakovaće njegove knjige, pospremaće sobu za njim, ugađaće mu po pitanju preferencija za jelo i sl.
Prezaštićenost se ispoljava i u djetetovoj mikrookolini na način da roditelji u potpunosti planiraju aktivnosti za dijete misleći da znaju najbolje, određuju sa kim će se dijete družiti, u dovoljnoj mjeri ne uvažavaju interese djeteta prilikom igre, stalno podstiču na oprez (Poruke poput: Pazi, pašćeš, to je opasno, ne to).
Karakteristično je da, iako prezaštićivanje dolazi iz najboljih namjera, ono djetetu čini više štete nego koristi i tu se uviđa paradoks. Ova djeca u kasnijem dobu mogu postati poprilično anksiozna i neodlučna. S obzirom da su im konstantno upućivane poruke o opasnostima i rizicima, razvili su sistem koji ih tjera na oprez i čini ih podložnijima za razvijanje hronične brige i strepnje o negativnim posljedicama koje mogu da se dese.
U adolescenciji i mladalačkom dobu mogu početi smatrati da imaju nešto što se u laičkoj okolini naziva „loše samopouzdanje“ i narušeno mišljenje o sebi. S obzirom da nikada prije nisu iskusili neuspjeh, neprijatno iskustvo i propratnu emociju, prvi put kada se to desi za njih može biti poprilično uznemirujuće, preplavljujuće i teško za upravljanje. Takođe, kako su tokom odrastanja imali nekoga ko je stalno motrio svaki njihov korak i vrednovao svaku njihovu akciju, najčešće kroz sistem dobro ili loše, u stanju su da razviju određene perfekcionističke crte i postavljaju sebi izuzetno visoke i nekad nedostižne standarde u školi, sportu, a kasnije i u poslovnom okruženju.
Ukoliko kao roditelj primijetite da se pronalazite u napisanom, bitno je za početak ne kriviti sebe s obzirom da u roditeljstvu nema uputstva i svako, iz najboljih namjera, radi najbolje što zna. Osvijestiti svoja ponašanja i za promjenu malo više nadzirati vlastite misli i stavove može biti dobar početak.
Zapitajte se da li je tokom određenih aktivnosti vašeg djeteta vaše uplitanje zaista neophodno, te da li možda potcjenjujete njegove ili njene sposobnosti za nošenje sa svakodnevnim izazovima. Stvorite toplu i sigurnu klimu za odrastanje, postavite određene granice, ali budite i fleksibilni, dopuštajući da dijete ostvaruje dovoljnu interakciju sa spoljašnjim svijetom i doživi i one neprijatne emocije, minimizirajući da radite vi ono za šta je vaše dijete sposobno.
Aleksandar Golubović, master psihologije
Literatura:
Božić, I. (2015). Prezaštićivanje i samoefikasnost majki i problemi u ponašanju djece rane predškolske dobi s obzirom na strukturu obitelji [Diplomski rad, Sveučilište u Rijeci]. Repozitorij FFRI. https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:186:056939
Hooft van Huijsdujjnen, A. (2022). Parental overprotection as a predictor for adolescents’ externalizing behavior problems and the moderating effect of family socioeconomic status and adolescents’ gender[Master thesis, Utrecht University]. UU Thesis Repository. https://studenttheses.uu.nl/handle/20.500.12932/436
Pantazi, J. (2019, Januar 15). 8 Negative Effects of Overprotective Parenting. Youniverse. https://www.youniversetherapy.com/post/8-negative-effects-of-overprotective-parenting?fbclid=IwAR0lVEFqd6MhO-Y12Bq2IPNQ_4aK2eKIGhrxg070zhXL3YreTcZ_8XBMauA
