Zdenko Bećarević: Slikanje je moj život – VIDEO

Slikari su pomalo svi u porodici Bećarević, ali je Zdeno jedinstven u svojoj umjetnosti. Počev od ateljea, gdje je svaki zid popunjen; ovo je pravo sklonište starih, unikatnih stvari, slika, karikatura, ali i prijatnog razgovora.

Zašto je jedinstven zaključuje se po mnogo čemu, a nama je u startu bilo interesanto mnogo toga, počev od toga da se Zdeno godinama bavi slikarstvom, a nikada nije prodao svoju sliku.

– Otkud u umjetnosti sam se pitao čitav život, ali još nisam našao odgovor. Slikam čitav život. Svi u porodici su moleri ili slično, a da bih izbjegao teže poslove onda sam vjerovatno počeo slikati. Od osnovne škole i likovnih sekcija, pa grafiti, stencil, tako da sam čitav život u svijetu slikarstva, prisjetio se početaka.

Ozbiljniji rad počeo je kaže nam, negdje 2000. godine. Učlanio se tada u Udruženje likovnih umjetnika u Prnjavoru i to je bila odskočna daska za svijet umjetnosti.

– Do tada je bilo sve usput, tako da se slikarstvom bavim zadnjih 20 godina. Registrovan sam kao slobodan umjetnik i slikarstvo je moj život. Prvi rad je bio portret Josipa Broza, sa 4 ili 5 godina, koji sam prodao. Danas su mlađi mnogo bolji tehnički, ali ne ostaju u svijetu slikarstva, sumira Bećarević.

Slika kaže ono što osjeća u datom momentu. Nikada nije uradio nijednu identičnu sliku, bori se protiv toga da mora biti „ukalupljen“ u svijetu, iako priznaje, ponekad to stvori problem, naročito kada ima izložbe.

– Neki hoće serijal ili slično, a ja se trudim da se bavim skulpturama, uljem, akvarelom, a u zadnje vrijeme i tehnikama na računarima. Radim često po narudžbama portrete, ikonopisanje, prirodu i tako dalje. To radim da ne bih prodavao svoje slike. Najčešće moje slike predstavljaju konfiiguraciju ženskog tijela, ali zavisi od inspiracije, bitan je momenat, opisuje Zdenko.

A svoje slike, uopšte ne prodaje, do sada je prodao samo jednu. I to dragom prijatelju.

– To sam odlučio kad sam počeo slikati, ali zato su tu narudžbe. Više volim kad su u mojoj galeriji i da mi služe za izložbe. Sa gradom sam u konfliktu, pa pripremam izložbu karikatura, priča Bećarević.

Nije od onih koji često prave izložbe i na taj način izlažu svoje radove. Imao je kaže nekoliko samostalnih, osim Dervente, u Banjaluci, Tesliću, nakon čega je napravio pauzu.

– Jednostavno mi je mrsko, a zbog statusa slobodnog umjetnika moram da odradim par izložbi, što je uslov. Radio sam grafite, ali i oslikavao dječija igrališta, ističe.

Slikarstvo je za Zdenu, kako nam kaže intima. Ne voli se razmetati sa onim što radi. Ne voli da radi kada ga neko gleda. Voli da niko ne smeta, a najviše slika noću.

– Ateljeu je prvobitna namijena bila trgovina, pa je u ratu uništen, da bi ga kasnije dobio ovu namjenu. Kad završim svoju sliku, više ih i ne gledam, više volim da gledam tuđe slike. Nemam najdražih, svaka mi je draga na svoj način draga, predstavljaju svoje period. Slikarstvo je u problemu, kao i zadnjih 30 godina, nemamo galerije za izlaganje, niti publike, a slično je i u Banjaluci, Prnjavoru, Doboju. Pokušavaju nešto napraviti u Biblioteci, priča Bećarević.

Iako nema uzora, poštovalac je opusa nekoliko velikih svjetskih slikara, ali uvijek preferira davanje ličnog pečata svojim radovima. Posebnu čast mu predstavlja to što se njegov portret Patrijarha Pavla nalazio u bolničkoj sobi dok se Patrijarh liječio na VMA.

– Tada je ministar odbrane bio Slobodan Bilić i imao je priliku da mu ode u posjetu, pa me zamolio da napravim portret i on mu je poklonio, ponosan je Zdenko.

Jedna od stvari po kojima je poznat jesu performansi kojima je na originalan način skrenuo pažnju na određene društvene probleme. Počelo je protestom oko fontane u koju je, dok nije radila, simbolično smjestio 17 papirnih riba.

TV K3