Kada sam kao klinac razmišljao o psihologiji prva asocijacija mi je uvijek bila slika Sigmunda Frojda. Kasnije se to kroz dalje školovanje promijenilo.
Imam osjećaj da je kod nas, a kad kažem „kod nas“ mislim na moje okruženje, kulturu i region u kome živim i radim, sve što ima prefiks „psiho“ i dalje prvo onako malo nepoznato, a drugo, čim neko treba kod tog nekoga čije zanimanje kreće sa prefiksom „psiho“, odmah „nije dobar sa glavom“ i stvaraju se asocijacije na nekakve psihijatrijske ustanove, podrume i slično.
Ja nisam psiholog, psihoterapeut za odrasle, niti sam psihijatar i ne pokušavam da uđem u domen njihovog rada, ali sam siguran da kada bi ljudi shvatili da je odlazak kod navedenih stručnih lica nešto toliko normalno kao i odlazak kod zubara ili kod ljekara kada smo prehlađeni, pa usuđujem se reći, da bi društvo izgledalo drugačije. Promjena svijesti društva, bar ja mislim da bi trebalo da ide od promjene svijesti pojedinca.
Možda je i to jedan od razloga zašto sam se odlučio da bavim time čime još uvijek učim da se bavim i čime ću u budućnosti nastojati baviti. Ali odakle meni pravo da to radim? Kako da ja učinim društvo boljim? I kako da ja koji hoće da „radi“ na saznajno, emotivno –socijalnom razvoju djeteta mogu da nešto o tome znam?
Što je najgore kako da ja dam savjet roditeljima kako da discipliniju i promijene ponašanje svog djeteta kad ja još uvijek nemam svoje dijete i ne znam ja to kako je biti roditelj? Kako ja to mogu razumjeti?
U praksi mi se pokazalo da je zapravo iza ovih pitanja koja roditelji ne postavljaju direktno i otvoreno, već suptilno i govorom tijela i podsvjesno, zapravo strah. Strah da ih neću moći razumjeti. Da neću moći razumjeti koliko je teško biti roditelj i koliko te „duša“ boli kada svom djetetu trebaš reći da nešto ne može a dijete to hoće. Zato i postoji prostor za savjetovanje i edukaciju roditelja i zato je to proces a ne jedan razgovor.
I teško je promijeniti svijest roditelja. Teško je promijeniti svijest da je potrebna promjena odnosa prema djetetu da bi ono promijenilo svoj odnos prema sebi i svijetu. Teško je u našoj kulturi i okruženju uopšte ukazati a kamo li pričati o važnosti emocija, emotivne sfere života.
Jer kod nas dječaci i dalje ne „smiju niti trebaju“ da plaču, a djevojčice…pa moraju da budu sve suprotno do dječaka. Ali opet to je neka druga tema. Kako sam i defektolog i sa tog aspekta radim na motoričko-saznajnoj sferi razvoja djeteta, a kroz psihoterapijsku praksu na socijalno-emotivnoj sferi, primjetio sam da velika većina roditelja čak i kad primjeti da nešto u bilo kom aspektu razvoja nije u redu, nešto čekaju. Pa krenu da slušaju starije tetke, strine i djedove, pa se obrate“Googlu“, pa opet čekaju sve dok ta ista sredina zaista ne uvidi da nešto nije u redu pa se onda tek odluče da naprave taj korak. I ne osuđujem ja roditelje. Razumijem da je to strah i misao „pa neće se to valjda meni i mom djetetu desiti“. A stvarno se dešava.
Sa emocijama i emotivnom planu razvoja djeteta koji utiče na sve druge aspekte razvoja je tek druga priča. Tek kada ponašanje postane nesnosno, ili kada se dijete potpuno „pogubi“ ili tek kada ona okolina koja je do prije par mjeseci govorila „Ma, nije to ništa, pusti dijete“, tek onda se razmišlja šta bi se moglo uraditi. A i to vrlo rijetko. Uglavnom se donese zaključak, negdje sa „Googla“, da je to faza, da je to ok. Ako dijete „bez razloga“ plače, onda bude kažnjeno ili možda bude udarano.
Iskreno, koliko god da trube da je fizičko kažnjavanje djeteta strašno, da je čak i zakonski zabranjeno, vjerujem da velika većina roditelja tu vaspitno-edukativnu metodu i dalje koristi. I opet, ne osuđujem roditelje. Oni to rade jer su i oni tako vaspitavani pa „šta im to fali sad“. Rade jer su i oni emotivno disregulisani u tim momentima, jer se osjećaju bespomoćno, jer se osjećaju da su na „kraju živaca“.
Ali zašto pričati o emocijama, zašto raditi na toj sferi čak i kod njih odraslih, kad imaju zamjenski „preparati“ i za roditelja i za dijete. Dijete na kraju vjerovatno dobije ono što želi, ili i ta kazna koja je prvobitno trebala da ima disciplinsku vrijednost, izgubi smisao, pa dobije telefon ili nekakvu igricu, a roditelj da ne bi „poludio“, naviknut od malena, taj bijes, bespomoćnost, očaj ili tugu lijepo proguta i gurne pod „tepih“. Pa onda to posle nekog vremena kad ne može da stoji tj. kad nema gdje da stane pod tepih izbaci na partneru ili nekome drugom ili ode u kafanu ili još jače izudara dijete. Bilo šta, samo ne ono što je jedino ljekovito. „Procesuirati“ kroz terapiju.
„Skrivanje emocija i duševnih rana je isto kao i skrivanje bora slojevima pudera. Što više slojeva –više se vide“.
Hajde da vidimo zašto je to emotivna sfera, emotivne kompetencije i emotivni razvoj važni za ličnost djeteta i kako utiču na ostale faktore razvoja?
Kada dijete plače, ima napad bijesa ili je možda tužno, razočarano, obično roditeljska povratna informacija je takva da ne isprati, negira, ismijava, kažnjava ili na bilo koji drugi način ne uvaži emociju djeteta. Ne govorim o svim roditeljima ali o velikoj većini da.
Jer ako je dijete čisto, nahranjeno, tjelesno zdravo i ako „mu je sve dato“, pa šta će mu još i da mu se poštuju ili uvažavaju emocije. Pa nisu ih ni nama poštovali i evo šta nam fali. Svaki put kad to roditelj uradi jedan dio emotivne inteligencije djeteta propadne. Dobilo je poruku-kako god da se ti osjećaš nije važno. Pošto si bio ljut jer ti je sestra uzela igračku naučio si da ne vrijedi da se ljutiš iako je to tvoje osnovno pravo jer ljutnjom nisi dobio ništa. A trebao si, ne da dobiješ možda to što hoćeš, nego da dobiješ osjećaj da te se čulo.
Bila si uplašena jer si vidjela tog strašnog psa, ali nema veze jer osjećaj sigurnosti koji ti je tad trebalo nisi imala. Kada si bio tužan, govorili su ti da time samo privlačiš pažnju pa si naučio da je biti tužan glupost. Da dječaci ne plaču, da se djevojčice ne ljute i da je pokazati ili da je čak imati emocije bespotrebno.
Deset do petnaest godina kasnije…
Sjedio sam u kafiću i dok sam pio svoje piće nisam mogao da ne čujem razgovor majke sa svoje dvije kćerke tinejdzerke. Nisam slušao, one su se raspravljale, pa sam jednostavno, htio ne htio čuo. Vladeta Jerotić kaže da djeca uvijek za sve krive svoje roditelje, a šta će roditelji jadni, htjeli su uvijek samo najbolje za njih. Uglavnom, dvije ćerke su bile jako ljute na majku, što je uvijek bilo sve po njenom, što nikad nije uvažavala njihovo mišljenje, što kada one nešto urade ona uvijek osudi i kaže da bi to ona ovako ili onako, bolje.
Iz njihovog stava i govora tijela je izlazila ljutnja i nekakva granica, koja postoji onda kada te neko razočara, pa nemaš više potrebu da od te osobe ništa više očekuješ ali ipak joj moraš reći to što imaš. Majka nije puno pričala, nije se pokušala puno ni pravdati, ali iz njenog lica je izlazio strah, bespomoćnost i tuga. Mislim da je sebe pitala, pa zar je moguće da sam ja upravo sve ovo što kažu i da za mene nema mjesta u njihovom svijetu?
Ponekad je roditeljima čudno zašto se dijete ponaša tako. Zašto nema samopouzdanja i ne zna se zauzeti za sebe. Zašto adolescent uradi sve suprotno od onoga što mu se kaže. Kako se nositi sa njihovom ljutnjom ili bijesom. Zašto dijete tokom druge i treće godine na gotovo svaku roditeljsku instrukciju odgovara sa NE? Zašto odjednom tokom treće i četvrte godine kada nešto nije po njihovom krenu u napad plača i bijesa?
Kako god bilo ovo što pišem nije nikako namjenjeno osudi roditelja. Namjenjeno je da bar jednog roditelja usmjeri ka tome da shvati da je emotivni aspekt razvoja djeteta jednako bitan koliko i onaj da progovori, prohoda, jede, piše, uči. Ne postoji savršen roditelj. Koncept dovoljno dobrog roditelja je nešto o čemu uvijek razgovaram sa roditeljima u okviru rada sa djetetom. Taj koncept je uveo Donald Winnicott još 1953. godine u želji da roditeljima prenese ideju da savršen roditelj ne postoji i da to čak ne da nije moguće već nije ni dobro. Svijet u kome dijete odrasta nije savršen, a roditelj je za svoje dijete svijet u malom.
Derventa Cafe
